Foto: CK Budva/IG

Svakog dana u 18 časova, penjem se stepenicama do drugog sprata. Hodnik je tih, čuje se samo škripa patika pod mojim koracima. Ispred vrata stajem, namiještam kosu i kucam.

Vrata se pokalo otvaraju, a iza njih me dočeka baka Juca, starica sa naočarima, koje joj uporno klize niz nos. Uvijek obučena uredno, kao da dočekuje goste od posebnog značaja.

"Evo tebe, moje dijete", kaže nježnim glasom, a osmijeh joj obasjava lice. Ulazim unutra i stan se ispuni mirisom čaja od kamilice i toplinom koja nema veze sa radijatorima.

Dok joj pomažem sa inzulinom, pričamo o svemu i svačemu. O komšinici, koja je opet zalila cvijeće pa potopila balkon, o vremenima kada su ulice bile pune djece, o danima kada su svi jedni drugima kucali bez najave.

U toku dana navratim da joj izmjerim nivo glukoze u krvi. Tada razgovaramo najviše. Ponekad priča o svom mužu kojeg više nema, o unucima koji su daleko. Ponekad je tiha, samo me promatra zahvalnim očima dok joj pripremam aparat za mjerenje.

Nije to samo pomoć. To su naši trenuci - jednostavni, ali vrijedni. Osjetim kako njen osmijeh osvjetljava ne samo njen stan već i cijeli hodnik zgrade.

Odlazeći od nje, osjećao sam kako njena zahvalnost ispunjava i mene. Možda sam joj pomogao oko zdravlja, ali ona je meni darovala nešto veće - lekciju o životu, o upornosti i snazi osmjeha uprkos svemu.

Kada se pozdravljamo, uvijek stane na prag, gleda me kako odlazim i dovikuje "Hvala ti, sine. Dođi i sjutra".

I tako hodam, niza stepenice, s mislima o tome kako jedno malo "hvala" može ugrijati srce više nego išta drugo. Znam da je usrećuje, ali i ona mene uči nečemu važnom - da su pažnja i prisustvo najljepši poklon koje možemo pokloniti.

Balša Parapid, volonter Crvenog krsta Budva

Tekst priredila redakcija portala/D.Č