Foto: Grad teatar

Matović je objavio zbirke pjesama "Kamerni komadi", "Koferi Džima Džarmuša", "Odakle dolaze dabrovi", "Iz srećne republike" i "Ne hleb, već opijum – izbor i nove pjesme". Kako je istakao, književnost ga je privukla u ranom djetinjstvu.

“Mislim da nisam imao izbora, mnogo sam vremena provodio kod maminih na selu, a djed je bio taj koji mi je recitovao epsku poeziju. Od toga se krenulo, a nekoliko godina nakon toga, kada je majka bila na poslu i nije imao ko da me čuva, išao sam u prizemlje zgrade iz prostog razloga što je tu bilo dječije odjeljenje Gradske biblioteke, pa su me čuvale bibliotekarke i tako sam se navikavao na sve vezano za književnost. Ali oduvijek sam volio da čitam. Ono što mislim da je bilo presudno je, ipak, dosada na časovima iz predmeta koji me nisu naročito zanimali. Tada sam počeo da pišem prve rime i tako sam se navikavao jer pisanje jeste stvar navike i vježbanje ruke. Ne mogu sebe da zamislim bez olovke iako to zvuči romantično u današnje vrijeme, prije će biti tipkanje na tastaturi.”

Ivanović je istakla da je Matović jedan od urednika Beogradskog književnog časopisa i da je profesor književnosti u požeškoj gimnaziji, a Matović je otkrio da nije bilo lako biti pjesnik.

“Okruženje je smatralo da fantaziram i da ništa od mene neće biti, ali kada sam završio fakultet, zaposlio se i objavio “Kofere Džima Džarmuša”, pitao me jedan dalji ujak šta ima kod mene. Ja mu ispričam da sam objavio toliko knjiga poezije, dobio nagrade, predajem književnost i on krajnje empatično klima glavom. A on mene potapše po ramenu i kaže: “Šteta, toliki čovjek”. Ja sam shvatio da ću u toj sredini uvijek biti nekakvo razočaranje. Zamislite čovjeka od dva metra ili, što bi rekli u mom mjestu, “preko tovara”, pravi muškarac, a piše tamo nekakve pjesme. Ostao je njihov žal i šteta jer mogu da zamijenim nekoliko fizičkih radnika,” našalio se Matović.

Ivanović je istakla da u uvodnoj pjesmi Matovića stoji: “Kad budem srećan napisaću pjesmu”, a on je objasnio da to ima veze s njegovim razvojnim putem.

“Ja sam imao tu veliku pauzu od prve knjige koju sam objavio sa 16 godina i “Kofera Džima Džarmuša” nakon nekih dvanaest godina. Uspio sam da u kratkom vremenu saznam poprilično. Studije književnosti su bile jako vrijedne, ali ja nisam to uspio da izvedem. Znam kako bi trebalo da izgleda finalni tekst, ali ja to ne umijem da uradim. Jedna stvar je nedostatak iskustva, druga nedostatak vještine, a treća ima veze s onim što je Eliot jednom rekao: “Pjesnik se postaje poslije 25. godine jer se do tada bavi sobom, a posle toga se otvara ka svijetu”. Jako je bitan taj momenat decentriranja iz sebe. Moje pjesme najčešće jesu ispjevane u prvom licu, ali prvo lice u poeziji je najveća laž i fikcija”, kazao je Matović i dodao da jedan značajan tematski dio onoga što piše jeste vezan za problematiku potrošačkog društva.

“Književnost je ta koja vas vrlo uspješno liječi od zabluda potrošačkog društva. Shvatite koliko je život kompleksan i da se ne može kupiti novcem. Možete kupiti deset ajfona, ali nema te dubine. Umjetnost je ta koja vam donosi tu dubinu i pokaže vam da vam nije potrebno previše novca da biste uživali u životu. Da li ćemo život provesti u jurenju zadovoljstava koja će nas usrećiti par dana ili ćemo zaista da utonemo u neke dobre knjige koje će u nama bleštati narednih dvadeset godina?”
Pisac mora da ima minimum dvije stvari, naglasio je Matović.

“To su moć imaginacije i moć jezika. Jezik jer je to medijum kojim se izražava, a imaginacija zato što mora da zamisli i da ima jaku uobrazilju, a da kada se zamisli u toj situaciji, to i osjeti. To je jako važno i to je ono čemu nas književnost uči. Mi čitajući vrhunska djela osjećamo onako kako su junaci osjećali i onda na taj način širimo naš lični emocionalni spektar. Ovo vrijeme je postalo malo sebično i nema interakcije, a to je ono čemu vas pisci mogu naučiti”.

Ivanović je naglasila da je ekologija velika tema u Matovićevim pjesmama citirajući naslov njegove pjesme “Deponija Evrope”. Matović je objasnio da mu se ta tema otvorila odlaskom u Krakov.


Foto: Grad teatar

“Tu sam proveo osam mjeseci u kontinuitetu, a kasnije sam nekih pet godina bio vezan za Poljsku i Krakov. Arhitektura me je zainteresovala, posebno gradovi i ta humana arhitektura i humani urbanizam. Negdje smo izgubili sve to zelenilo, a tu mislim na neki lični osjećaj hlorofila u nama. Ta pjesma na prvo čitanje ima ekološki momenat, ali na drugo čitanje se zapravo radi o društveno angažovanoj pjesmi gdje se spojilo i jedno i drugo”, kazao je on, nakon čega je pročitao pjesmu “Deponija Evrope”.

Matović u svojoj pjesmi koja se nalazi u čitankama u BiH kaže da “neće o Aušvicu”, a na Trgu pjesnika je otkrio i zašto.

“Odlazak u Krakov je bio prvi izlazak u svijet. I tamo sam vidio reklamu za posjetu Aušvicu koja glasi “Povratna karta do Aušvica, da li je to moguće? Da! I to po jako niskoj cijeni.” Ja sam bio šokiran jer sam shvatio da je taj holokaust postao neka vrsta zarade i turizma. Onda sam se vratio u balkansku istoriju i mi nismo još došli do toga, mi još nismo ljudski obilježili sva ta stratišta kojih treba da se sjećamo iz prostog razloga da pokažemo da zlo ne smije da pobijedi” nakon čega je i prisutnima pročitao pjesmu “Neću o Aušvicu”.

Ivanović je istakla da nju i Matovića u poetskom smislu povezuje tema o “odsutnom ocu”, te da joj je bilo interesantno kako je to odsustvo oca razriješeno kroz pitanje jezika u njegovoj poeziji. Matović je kazao da ne umije da objasni odakle toliki poriv.

“Ja sam odrastao bez oca. Kada pogledate istoriju svjetske književnosti, 90 odsto tih djela uvijek pominje oca i svi žale za ocem, a majke su tu koje su uz nas. Tako je malo knjiga o majkama. Kad sam skoro i sam postao otac, našao sam se pred čudom i nisam znao šta da radim. Bio sam tabula rasa. Psihologija kaže da je otac zadužen za samopouzdanje, sigurnost i socijalizaciju, i sve ono što ja definitivno nisam. I ja djeci kažem da mi je žao, to im je što im je. Pokušao sam to da razriješim kroz pjesmu, ali to ide sporije pa ću morati još nekoliko pjesama o ocu da napišem. U prvoj knjizi koju sam objavio sa 16 godina sam napisao “u san mi dođi oče da znam da ne sanjam” i to me oduvijek proganjalo. Ja sam upamtio samo jednu sliku oca i često ga sanjam i dan danas”, kazao je Matović i pročitao pjesmu “O ocu”.

Matović je tokom večeri pročitao još par svojih pjesama, a publika je svaku nagradila aplauzima.