Miroslav Tešić radi na Institutuza srpski jezik u Beogradu, kao urednik Rečnika srpskohrvatskog jezika književnog i narodnog jezika.

Govoriti o poeziji Milosava Tešića, o njegovoj pjesničkoj imaginaciji, to podrazumijeva obavezan osvrt na tradicionalno pismo s obzirom na prirodu njegovog pjesništva, s obzirom na semantički potencijal koji u sebi ima to pjesništvo i književnu tradiciju kojoj se Milosav Tešić beodstupno kreće, istražujući u okviru te tradicije moguće pravce moderniteta, daleko od tradicionalnosti, kazao je govoreći o književnom djelu pjesnika i akademika Milosava Tešića, pjesnik Radomir Uljarević.
Tešić je relativno kasno počeo da objavljuje, ali, odkako se ihvatio u “Mlinsko kolo”, nikada nije ni pokušao da iz tog kola izadje, a i zašto bi, kada se obreo tamo, gdje su nneslućeni resursi narodnog hrišćanskog duha, melodija koje odjekuju u Tešićevim pjevanjima, književna imaginacija se tako srećno susrela sa tradicionalnim pismom.

Najfinije mlivo ispod Tešićevog vodeničkog točka, onaj prazvuk i prizvuk tog prazvuka, izmedju šapata i zvuka, sabrano je u njegovim knjigama, kazao je Uljarević.

Ispitujući lirsko melodijske obrasce srpskoga jezika, baveći se suštinski poetskom funkcijom jezika, suprostavivši se vladajućim poetikama, birajući “kojim se rjedje ide”, pjesnik Milosav Tešić ispituje i oživljava mitske sadržaje, opsjednut opsjednut arhaičnim kulturama. Istražuje potisnute segmente culture sa dubokom sviješću o tradiciji. A sve to u poeziji. U distisima, triptisima, sonetnim formama.

U ovoj poeziji, neprekidno čujemo sazvučja stare srpske lirike i vizantijske crkvene poezije. “Slike su pretočene u zvuke, to jest, zvuci govore slike i tako se ispostavljaju značenja kroz ta zvučanja, tj. tačnije – kroz ta pojanja”, pojasnio je pjesnik Radomir Uljarević, prenosi budvanski ART PRESS.
Svaka knjiga ovog autora, donoosi novi registar bivših stvari: vreteno, koleso, omaja, vitao. A svaka riječ se može prepoznati, može se razumjeti, može se u nju ući na mala vrata, svaka nosi značenje koje će nam se otkriti, iako je prvi put čujemo. Jer te riječi imaju arhetipsko značanje i onaj prizvuk koji će pomoći, da se u imaginaciji čitaoca uspostavi slika, poetska slika koja sve dodatno arhaizuje, ne bi li se – jeste paradoksalno, na taj način domogao modern osjećajnosti – što više arhaizovan jezik je moderniji…

Pored simbolističkog nasljedja, u poeziji Milosava Tešića se jasno ukazuju različite versifikacione matrice srpskog jezika. Pjesnik je sabrao, sapleo mrežu melodija, koje zadobijaju svoju jedinstvenu semantiku, isključivo ličnu, iskljuučivo Tešićevsku i to ne pomaže razumijevanju poezije. Gotovo da je ovu poeziju nemoguće raumjeti, jer mnooge gotovo infantilne slike, dodatno deformišu zvučenja i vraćaju ih zaodjenute u punu nejasnoću. Kažem, gotovo je nemoguće razumjeti, ali, moguće je doživjeti i usvojiti, moguće je s njom uspostaviti odnos prepoznavanja kroz tonalitete i jedinstveni sugestivni zvuk, naglasio je Uljarević.
Milosav Tešić je plesnik sklada, na način starih majstora. On brine o svakom tonu, svakom zvuku, šapatu. Prigrlivši tradiciju u snažnoj želji da se koliko je više moguća, približi savršenstvu, ili bar najboljem zvučanju srpskog stiha. To od njega zahtijeva vezani stih sa svim svojim instrumentarijem, koji je srpski jezik uzdigao do artukulacije i iskazivanja onih najtananijih nijansi, kazao je pored ostalog, goovoreći o književnom djelu srpskog pkesnika i akademika SANU Milosava TTešića, pjesnik Radomir Uljarević.

Na zadovoljstvo publike, Tešić je govorio izvode iz svoje poeziije, i narodnoj biblioteci Budve, poklonio svoja djala, jaio je budvanski ART PRESS.