Sa otvaranja izložbe, Foto: JU Muzeji i galerije Budve

Kustoskinja izložbe je Tanja Jovetić, viši kustos, a u muzičkom dijelu programa nastupio je Mihailo Kovriha, učenik 4. razreda ŠOMO Budva u klasi prof. Ljubice Gavrilović, koji je izveo kompoziciju Roberta Šumana – Divlji jahač.

U ime JU Muzeji i galerije Budve prisutne je pozdravila Ivana Domazetović i najavila direktoricu Ustanove mr Luciju Đurašković, koja je otvorila izložbu.

Đurašković je tom prilikom kazala da je čovjek, između ostalog, središnja tema cjelokupnog Ćetkovićevog slikarskog opusa. Kako je navela, već više od dvije decenije ovaj umjetnik istražuje čovjekovu sudbinu: njegovu zadatost postojanjem, njegove granice, padove, mogućnosti, nade, očekivanja, propadanja i čežnje.

"Kao podstaknut tajnovitom snagom energije Džanovljevog „primalnog krika”, koji podrazumjeva i primarni pokret, gdje, oslobođeni nemušti munkovski krik izvire iz tamne monotonije ništavila, Ćetković nesvakidašnjim, spontanim umijećem ekspresivnog nanošenja kolorističkih prepleta čistih i valerski iznijansiranih jarkih boja, uspijeva da formira figuralne obrise ljudskih tijela, glava i lica, što ukazuje na umjetnikovu maestralnu sposobnost da čistim pikturalnim postupkom likovno iskaže emotivno-misaoni sadržaj. Konstantno bavljenje čovjekom i njegovim ključnim egzistencijalnim pitanjma odvodi Ćetkovića u svijet tajni, stradanja, emocionalnog i psihološkog očaja, praznine i životnog sunovrata iz kojeg, kroz vapaj, teži da dosegne krajnje domete i mogućnosti koji bi oslobodili iskonsku prapočetno utisnutu ljudskost. Energija Erosa, energija vječite enigme čovjekovog bića, zarobljena je sjenom suprotnog nagona – Tanatosa, dok u toj dualističkoj borbi naslućujemo datost trenutka, kao opiranje nestajanju kroz čežnju iskoraka iz tjeskobe u drugačije jeste", kazala je Đurašković.


Đurašković, Foto: JU Muzeji i galerije Budve

Prema njenim riječima, ovaj sukob živog i neživog, odraz je sukoba čovjekovog bića sa samim sobom i svijetom u kojem postoji, sukoba sa okovima u kojima smo rođeni i univerzalnog pitanja: da li nas vraćanje prabiću preko nestajanja, pa makar to bio i privid, oslobađa egzistencijalnog pritiska manifestovanog kroz vrijeme, odnosno prolaznost.

"A fenomen prolaznosti uglavnom je poduprt osjećanjem samoće, izdvojenosti, otuđenja, nemira, patnje i bola, umne poremećenosti i straha od smrti, kroz koje se nužno ubiru prvi gorki plodovi buđenja i samosvjesnosti postojanja u okruženju svijeta u kojem vlada konstanta zla sa tendencijom totalnog uništenja, što nam večeras likovno oblikovani, potvrđuju i Ćetkovićevi “Slijepi putnici”, koji se u izvjesnom likovnom smislu, na određen način, nadovezuju na predstavu i najnovije izvođenje Šekspirovog „Magbet”-a, ovogodišnju premijeru festivala „Grad Teatar”, koja se upravo odigrava, kao i na duboku bol kojom je ovih dana u nevjerici potrešena i obavijena cijela Crna Gora. Da li nas to i zvijezde dobrano upozoravaju i opominju na oprez kroz životnu putanju kojom ubrzano hodimo?."

Kako je napomenula, na granici apstrakcije, te figuralne kompozicije, ta lica, bez individualnih karakteristika, gestualno defininisana u različitim perspektivnim skraćenjima, istovremeno teže i ka sintezi i ka destrukciji svoje pojavnosti.

"Ona kao da ječe dubokim silovitim tonovima, sugerišući svom snagom i naporom borbu za oslobađanjem od stega i okova kojima su zarobljene, te transformacijom čovjeka u jednu drugu, novu vrstu, gdje će slijepi progledati očima dobrote kroz ljepotu, odnosno ljubav, kojoj istrgnuto spiritualno težište teži da se vrati. Kako bi sažeto rekao Sartr: „Život počinje na drugoj strani očaja”. U cjelini sagledano, slikarstvo Gorana Ćetkovića bavi se prvenstveno pitanjem čovjeka, današnjim čovjekom, ali i čovjekom od svog postanja, tamnom stranom njegovog bića i zlom u njemu samom, jer ne zaboravimo, davno je Kain ubio svog brata Avelja… Dakle, opstankom njegovog duhovnog bića u ovom svijetu u kojem ljudske vrijdnosti blijede i, gubeći se u traganju za smislom, polako nestaju. Ćetkovićevo slikarstvo predstavlja, sa jedne strane, manifest samootuđenja kao, istovremeno, i muk obrisa ljudskih i krik sumornih lica, lica koja odražavaju bolnu istinitost potrebe za pražnjenjem i pročišćenjem od nataloženog nezadovoljstva sunovratom svakodnevice, a sa druge, vid jedinstvenog umjetničkog otpora prema tim razornim svevremenskim društvenim pojavama, postajući svjedokom današnjice, te otvorivši put novim strujanjima i tendencijama u okviru savremene crnogorske likovne scene”, istakla je Đurašković.

Nakon otvaranja izložbe mladi pijanista Mihailo Kovriha odsvirao je ukrajinsku narodnu pjesmu.