Predsjednica Nacionalnog koordinacionog tijela za presađivanje organa i pomoćnik ministra zdravlja Vesna Miranović kazala je za Dan da je paradoksalno da aktuelnim zakonskim rješenjem nije data mogućnost da građanin Crne Gore može da da izjavu da želi da bude donor organa i da na njegovu izraženu slobodnu volju niko ne može staviti zabranu.

Ona ističe da je sadašnji zakon donio novinu pretpostavljene saglasnosti, koja je trebalo da znači da su svi stanovnici Crne Gore potencijalni donori organa ako dožive moždanu smrt.

“Smatralo se da će na taj način transplantaciona medicina u Crnoj Gori doživjeti puni zamah. Međutim, zakon je propisao i ograničenje, a to je da porodica može osporiti donaciju organa. Takođe, postojeće zakonsko rješenje nudi mogućnost da građanin može za života da da izjavu svom izabranom ljekaru da ne želi da bude donor, čak ni kada porodica da pristanak na doniranje organa, a koja se prosleđuje Ministarstvu zdravlja radi evidentiranja. Paradoksalno je da aktuelnim zakonskim rješenjem nije data mogućnost da građanin Crne Gore može da da izjavu da želi da bude donor organa i da na njegovu izraženu slobodnu volju niko ne može staviti zabranu”, kaže Miranović, piše Dan.

Na taj način je postojeće zakonsko rješenje postalo važna, rekla bih nepremostiva brana punoj realizaciji programa transplantacije organa.

“Za nas je glas pacijenata obaveza da reagujemo i iznalazimo rješenja koja će im pomoći da žive duže i kvalitetnije. Do sada smo dobili dvije inicijative pacijenata koji se nalaze na programu hemodijalize, a koji nemaju srodnog donora. Oni očajnički traže pomoć, a naša je obaveza da njihov zahtjev artikulišemo u pravcu najracionalnijih rješenja, a to je da se izmjenom zakona pruži mogućnost zaživotnog davanja saglasnosti za donaciju organa koju niko neće moći da ospori. To znači ponovno uvođenje donorskih kartica, omasovljavanje njihovog preuzimanja u cilju sticanja kritične količine njihovih vlasnika koja može dovesti do održivosti transplantacionog programa”, ističe Miranović.

Ona objašnjava da samo jedan dio problema leži u nedostatnim zakonskim rješenjima, a da je drugi dio problema nedovoljno razvijena svijest da onaj kome više pomoći nema može pomoći onom koji će bez nje izvjesno umrijeti.

“Do sada su u Crnoj Gori donacije organa gotovo isključivo bile podržane od strane članova bliske porodice. Izvor organa, prije svega bubrega i dijela jetre, zasnivao se na odluci člana porodice da organ donira svom najbližem. Uglavnom su to bile majke, sestre, očevi, braća, supruge, au poslednje vrijeme i poznanici ili potpuno nepoznate osobe. Treba znati da svaka osoba koja zaživotno da organ nekoj drugoj osobi nosi djelimično teret opasnosti, ugroženosti kvaliteta života usled nekih nepredviđenih okolnosti. Ovo su svakako postupci vrijedni divljenja, ali nisu ciljnagrupaupostupkupodizanja svijesti. Predmet našeg djelovanja su osobe koje su u stanju da objektivno sagledavajući potrebe drugih ljudi donesu odluku i potpišu donorsku karticu”, poručuje Miranović.

Miranović smatra da nije zanemarljiv ni drugi aspekt ovog problema, a to je da bi u slučaju da postoji znatno veći broj organa dostupnih za transplantaciju, transplantaciona medicina postala dio svakodnevne prakse naših ljekara, a ne sporadični fenomen.

Miranović naglašava da kada nastupi moždana smrt, postgoji kratak vremenski period kada treba donijeti odluku o doniranju organa i sprovesti sve postupke da bi se organi održali vitalnim i pogodnim za transplantaciju.

“Odmah nakon uspješne eksplantacije pet organa sa kadaveričnog donora tokom ljeta, bilo je nekoliko kandidata za donaciju organa, ali je jedan broj njih izgubljen zbog komplikacija koje su nastupile, a u određenom broju slučajeva porodica nije pristala na donaciju organa. Ako porodica tada prvi put čuje za mogućnost da se organi doniraju, po pravilu će odgovor biti negativan”, zaključila je Miranović.