Saopštenje prenosimo integralno:

Od 6. do 20. marta su se odigrali događaji koji su prelomili da Jugoslavija 25.marta 1941 godine pristupi Trojnom paktu. Na sastanku Krunskog savjeta Hrvati i Slovenci, Vladimir „Vlatko“ Maček i Fran Saleški Kulovec, su bezrezervno tražili da se pakt potpiše. U početku je bio relativno protiv Dragiša Cvetković.

Smisao Trojnog pakta je dolazio u pitanje pa makar i spriječio izbijanje neravnopravnog rata sa silama osovine.
Sa druge strane Englezi su sve jače insistirali na pružanju otpora kako bi uz afrički front bio otvoren i balkanski. Njima je bilo u cilju da se udruže Grčka, Turska i Jugoslavija protiv Njemačke, pri čemu su priznali da ne mogu pružiti nikakvu pomoć, kao i da dugoročan otpor nije moguć, ali da će jednog dana imati u vidu stvar koju su ove zemlje učinile za saveznike.

Imajući sve u vidu Knez Pavle Karađorđević je krenuo u pravcu ostvarivanja što boljeg pakta, kojim će od Njemaca dobiti mnogo, praktično toliko da će u praksi sačuvati neutralnost, čime će, nadao se, donekle i Britance zadovoljiti.

Kako bi ostvario svoje planove zaključivanja povoljnog pakta knez je od Hitlera tražio ustupke koji su se graničili sa drskošću, kako je to shvatano u ondašnjem svijetu i Evropi kojom je dominirao Hitler, kome su se svi u Evropi pokoravali bez pogovora.

Dakle, knez Pavle je tražio garanciju teritorijalnog integriteta i suvereniteta, da se preko Jugoslavije ne vrši transport njemačkih trupa prema Grčkoj i treće, najzahtevnije i nepraktikovano od strane Hitlera, da Jugoslavija ne učestvuje u snabdijevanju sila osovine vojnim materijalom, kao i da ne ulazi u neprijateljstva ili savezništva sa državama sa kojima su sile osovine u neprijateljstvu ili savezništvu.

Na krunskom savjetu su svi bili šokirani kada su čuli da je Hitler ovo prihvatio. Ovakav sporazum je značio gotovo potpunu neutralnost, s tim da Jugoslavija ipak svojim potpisom pristupa Trojnom paktu i na neki način odobrava novi poredak koji Hitler stvara. Naravno teško da bi Hitler u budućnosti sve ovo ispoštovao, ali i knez je dogovor shvatao kao taktički i privremen, kako zbog same sudbine Jugoslavije tako i da bi zadovoljio Britance.

Treba istaći da je knez Pavle, uprkos ljubavi za Britaniju, bio čovek, koji je usled jakog osećaja časti, pokušavao, čak i na uštrb očekivanja njegove druge otadžbine, da sačuva državu koju mu je u amanet dao njegov brat kralj Aleksandar Karađorđević. Da je sačuva i da presto preda njegovom sinu Petru Karađorđeviću, što je na neki način i uradio, ali posle poznatih demonstracija i svrgavanja namesništva 27. marta. Ispostavilo se da je misija očuvanja Jugoslavije nemoguć poduhvat, ne samo u turbulentnim vremenima u kojima je delovao knez Pavle, nego, kako su nam kasniji, uključujući i savremene događaje pokazali, i u mirnijim periodima.

Narodi Jugoslavije, bar u velikoj većini jednostavno nisu htjeli tu državu.

Na kraju treba konstatovati da je knez Pavle delovao časno kvalifikacija kneza kao izdajnika je neodrživa jer je svakako radio u najboljoj namjeri da sačuva državu i mir svome narodu. Što nije uspio gotovo da je najmanje do njega. Teško ko bi uspio u takvim okolnostima da izvuče narod iz vrtloga rata i da mu obezbijedi mirne naredne godine, u trenucima kada je čitav svijet goreo u ratu koji se tada tek rasplamsavao.

Portparol Prave Budve - Prave Crne Gore Radko Garčević