Foto: JU Narodna biblioteka Budve

Katarina Todorcev Hlača radi u Gradskoj biblioteci Zagreba gdje vodi Središnju knjižnicu Rusina i Ukrajinaca u sastavu manjinskih i narodnih knjižnica. Glavna je urednica ruskog časopisa Ljetopis u Hrvatskoj i časopisa za djecu Kolobok. Piše novinske članke, kolumne, eseje, prevodi sa hrvatskog na ruski jezik, a Knjiga kratkih priča Ako bi to bilo moguće… je prva napisana u žanru književne proze. Knjiga sadrži 18 priča organizovanih u šest tematskih cjelina: Rekonstrukcija, Projekcija, Kompilacija, Modelacija, Zamjena i Milosrđe, koje su napisane na ruskom i hrvatskom jeziku u žanru društveno-psihološke fantastike i opisuje probleme običnih ljudi koji su neočekivano dobili priliku da promijene svoje živote.

„Osamnaest priča objedinjuje tematika u kojoj vodeću ulogu igraju raznovrsni opisi tehnološkog napretka i društvenog uređenja budućnosti – bizarne mogućnosti uticaja tehnologije na čovjeka i društvo. Stvaranje nerealnih situacija - s jedne strane omogućuje prikaz društva kroz neobične – nepostojeće (za sada) okolnosti, dok s druge strane istražuje smjerove društvenog razvoja i upozorava na opasnosti koje takvi trendovi mogu donijeti.“

Autorkina namjera je da nastavi tradiciju proznog stvaralaštva koju su započele prethodne generacije u krugovima pripadnika ruske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

U razgovoru sa Stankom Stanojević, autorka Katarina Todorcev Hlača govori o svom stvaralaštvu koje se oslanja na tradiciju ruskih emigranata u Hrvatskoj. Ističe značaj autorki poput Irine Aleksander i Natalije Vorobjove Hržić, iako naglašava da njen rad, naročito u domenu socijalne fantastike, predstavlja nešto novo. Njene priče prikazuju svakodnevne životne situacije, s fokusom na žene koje se bore sa problemima u svijetu u kojem su često prepuštene sebi.

Njena zbirka je podijeljena na šest cjelina, a svaka sadrži po tri priče naslovljene ženskim imenima, osim jedne. Iako muškarci u pričama imaju prisustvo, akcenat je na ženama koje preuzimaju odgovornost za svoje živote. Autorka koristi elemente futurizma i spekulativne tehnologije da bi ukazala na izazove s kojima se suočavamo u brzo mijenjajućem svijetu. Smatra da, iako tehnologija nudi olakšanje, prava sreća dolazi iz donošenja ličnih odluka i preuzimanja odgovornosti za svoje postupke.

Posebno je istaknuta posljednja priča „Milosrđe“, gdje nema tehnologije, već je naglasak na ljudskoj žrtvi i spremnosti da se pomogne drugima. Hlača također problematizuje današnji trend „instant sreće“ koju nameću korporacije, naglašavajući da ljudi često ne prepoznaju sreću zbog pritiska društvenih normi i standarda.

Kada je riječ o pandemiji koronavirusa, autorka izražava pesimističan stav, navodeći da nas je to iskustvo učinilo sebičnijim, ali i dalje vjeruje u mogućnost buđenja ljudske solidarnosti i milosrđa.