„Krvave svadbe“ su premijeru imale na XXXII festivalu „Grad teatar“, a zatim su nastavile svoj pozorišni život na scenama regiona. Premijerno izvođenje na sceni koproducenta upriličeno je 2018. godine, a predstava je bila i na njihovom redovnom repertoaru tokom sezone 2018-2019.

Prikazana je i na 23. Jugoslovenskom pozorišnom festivalu „Bez prevoda“ u Užicu, gdje je Milica Grujičić dobila nagradu „Ardalion“ za najbolju žensku ulogu u „Krvavim svadbama“. Predstava je izvedena i u Herceg Novom, u organizaciji
JUK Herceg festa, povodom obilježavanja 50. Praznika mimoze. Na MIT festivalu u Kraljevskom pozorištu „ Zetski dom“ na Cetinju, publika je nakon glasanja izabrala „Krvave svadbe“ za najbolju predstavu. Predstava je izvedena i pred slovenačkom publikom, na 26.

Primorskom poletnom festivalu u Kopru, kao i na „Barskom ljetopisu“ i „Purgatorijama“ u Tivtu. Prikazana je i na XXXIII „Gradu teatru“ kao i na Bijenalu crnogorskog teatra u Podgorici, gdje je Igoru Vuku Torbici dodijeljena nagrada za najbolju režiju, Varji Đukić za nabolju žensku ulogu, a Vladimiru Pejkoviću za najbolju muziku. Igor Vuk Torbica nagrađen je i nagradom „Grad teatar“ za doprinos pozorišnom stvaralaštvu za 2017-2018. godinu.



Povodom premijernog izvođenja Krvavih svadbi, Torbica se osvrnuo na razloge izbora ovoga teksta: „Htio sam odmah da pronađem tekst zbog kojeg bi me mnogi na prvom mjestu upitali – nama rediteljima veoma dobro znano pitanje – Šta ćeš sa tim danas?. Već sam imao i spreman odgovor, da me ne zanima to danas, da, ako svakoj stvari koju činimo moramo naći i trenutno uzemljenje i utemeljenje u neposrednom sad i ovdje, onda k vragu sa cjelokupnom umjetnošću. Htio sam pozvati ljude da na trenutak prestanu da misle iz sopstvenog pakla subjektiviteta. Da puste znanje i da osjete. Da nekom drugom centru, a ne onom cerebralnom, dozvole da primi jedno djelo.

Da umire buku svojih misli i da prije svega slušaju i osjete. Lorka je bio moj prvi izbor, ne samo zbog neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji, nego i stoga što je jedan od rijetkih autora koji je uspio prenijeti svoj pjesnički jezik u teatarske okvire, istovremeno se opirući tome da se povinuje zakonima tradicionalnog dramskog sklopa, sukoba, fabularnog razvoja i značenja.

Sem toga, na prostorima naše nekadašnje zajedničke zemlje, Lorka je dugo zapostavljan na pozorišnim scenama. Na tim našim geografskim prostorima zapravo je zauvijek ostalo neotkriveno, ili bar ne u potpunosti otkriveno, ono što se naziva novom španskom poezijom. Paradoksalno, jer mogli bismo primijetiti da je toliko toga zajedničkog u motivima naših dvaju poetskih i jezičkih nasljeđa. Nije tek slučaj ni koincidencija to što je, recimo, nadrealizam tako brzo – nakon što je izrastao iz glasova mahom španskih autora – našao svoj trenutan odgovor i kod autora jugoslovesnkih naroda. Lorka je, u tom pogledu, za mene bio autor sa kojim bismo, i bez pravog predznanja publike, mogli ostvariti podsvjesne asocijacije i dijaloge kroz predstavu. Uostalom, on je u svojoj poetici pomirio ono što se na našim prostorima, sva je prilika, nikad neće pomiriti. Kao ni jedan autor pre njega, Lorka je objedinio, u jednakoj mjeri i snazi, tri poetska, autorska, i, rekao bih, ideološka plana: umjetničke tradicije, narodnog i ličnog“.

Pored Igora Vuka Torbice, reditelja predstave, autorski tim čine Branko Hojnik, scenograf, Jelisaveta Tatić Čuturilo, kostimograf i Vladimir Pejković, kompozitor. U predstavi igraju: Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Otašević, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.