VOJO STANIĆ - slikar

PLATNO - PRAVI IZAZOV

Vojo Stanić je poodavno jedan od najzanimljivijih slikara, ne samo u Crnoj Gori, već i u Jugoslaviji. Gotovo isto toliko dugo njegovo ime asocira na Herceg Novi u kojem već decenijama živi i stvara. Izlagao je na mnogim izložbama od Beograda do Berlina, Dubrovnika, Priboja... do Budve. Dobitnik je mnogih nagrada za svoje stvaralaštvo među kojima i najznačajnijih kao što su Trinaestojulska nagrada i nagrada AVNOJ-a. Nepredvidiv je sagovornik i nerado govori za novine. Radije ćuti i slika na njemu svojstven način. Razgovarali smo u Budvi, prilikom otvaranja njegove prve samostalne izložbe u crkvi Santa Marija.

Prvi put izlažete u Budvi. Kako sve ovo doživljavate: ambijent, Vaše slike u njemu i sve ostalo?

Ne znam šta da kažem da ne bih ispao banalan. Zahvalan sam zbog svega. To je pravi ambijent, ambijent Budve.

Puno ljubitelja slikarstva kazali su mi večeras da su oduševljeni izložbom Voja Stanića. Da li Vam to nešto znači?

Znači, kako da ne. U stvari, to mi znači sve. Jer, nije mi svejedno što ljudi misle o mome slikarstvu.

Da li ste se pripremali posebno za izložbu u Budvi?

Ne. Ja nikada ne slikam radi izložbe. Ja uvijek slika, to je potreba. U stvari, zabavljam se. Kad sjednem ispred čistog platna, nikada ne znam šta ću da naslikam. To jednostavno dolazi spontano, a mislim da je u spontanosti istina i iskrenost. U stvari na platna prenosim svoje raspoloženje. Za mene je tako svaka slika nova i ne znam u čemu to uživaju slikari ako unaprijed tačno znaju šta će i kako će slikati. Meni se čini da u slikanju više ne bih uživao onako kako uživam kada bih to znao.

Vrijeme iskustvo i silne godine rada nijesu, čini se, u suštini promijenili Voja Stanišića. Na Vašim slikama je osobeno "prikovan" opušteni mediteranski duh.

Može se reći da je tako. Na mojim slikama je vidljivo podnebljegdje živim. Inače, s godinama i iskustvom sed stiče vještina, ali to onda postaje velika opasnost da umjetnik zapadne u manirizam. Kod mene se dešava nešto obrnuto. Umjesto da s godinama brže i lakše slikam, sada znatno duže sjedim ispred platna i to je, rekao bih, moj najveći napredak. U manirizmu nema spontanosti i to je imitacija lijepog doživljaja i istine.

Pretpostavljam da je teško opisati osjećaj dok slikate?

Baš tako. Ja imam nagon da slikam. Na stvaranje me gone i motivišu neke unutrašnje sile. Ako toga nema, nema umjetnosti. Zato bih svakom građaninu kojiima mogućnosti preporučio da slika. Tada će osjetiti mnoge blagotvornosti.

Izjavili ste jednom prilikom da je čovjek, što je više civilozovan, sve manje čovjek?

Mislim da čovjek u prevelikom obrazovanju gubi moć da nešto doživ, neku spontanost, što je u umjetnosti nešto osnovno. Otud ta moja tvrdnja.

Ima li Vojo Stanić objašnjenje za haos koji se dešava u našoj nesrećnoj zemlji? Ljudi se ubijaju. Zbog čega je to tako?

Očito je da je u Jugoslaviji sve vrijeme tinjala mržnja koja je od strane političara vješto potpirivana. No, ipak treba znati da nije u pitanju politički, već etnički sukob. Ljudi se ubijaju zbog vjere i nekakvih potpuno ludih stvari. Riječ je o sukobu naroda zbog drugačijeg vjerovanja. A da malo bolje vjeruju u Boga, onda bi se ti ljudi pomirili, jer nijedna religija ne uči ljude da se kolju. Naročito ne hrišćanska. Naravno, tolika mržnja nije došla iz naroda već od političara. Kumovali su tome, nažalost, i intelektualci koji su godinama davili javnost zbog nekih ličnih i sasvim beznačajnih stvari. Ne vjerujem da ovakva situacija ma u kojoj zemlji ne bi pokrenula ljude iz kulture, iz intelektualnih krugova, književnike, novinare, da zajedno dignu glas ispred sve dubljeg ponora.

Jugoslavija se, nažalost, raspala zbog toga. Da li vam je žao zbog toga pošto ste se izjašnjavali kao Jugosloven?

Mnogo mi je žao. Izjašnjavam se kao Jugosloven, jer to znači da imam bratski odnos prema svima. Onaj ko se osjeća Jugoslovenom pruža ruke svima i bolji je od onoga koji se jedino zalijepio za svoju naciju.

Grijeh je sa Vama govoriti o politici. Stiče se ipak utisak da Vam politika nije strana?

Ja politiku ne volim. Eto je političarima. Ali, danas ta politika zanima sve nas jer nas opasno svakim danom udara po glavi. Postali smo jednostavno žrtve politike, a to je tragično.

Šta danas znači Mediteran kao kulturni prostor?

Mediteranska kultura se teško može definisati. Jer, tu su se začele sve kulture koje postoje. Tu su nastale religije, rodio se Bog.

Vaše slike su tražene. Ima ih u mnogim državnim institucijama ali ih kupuju i građani. Šta vam je draže?

Ja godinama živim isključivo od slikarstva. Od mene najčešće kupuju slike građani koji vole slike i slikarstvo. Kad običan čovjek kupi moju sliku, to uvijek doživljavam kao najveću nagradu. Jer, on to plaća iz svoga džepa i obično se dobro razumije u slikarstvo. Kolekcionar, na drugoj strani, kupuje slike jer voli slikarstvo. Slikarstvo se obično voli, a ne razumije.

Dobili ste veliki broj nagrada, pogotovo onih najznačaj nijih. Da li ste imali koristi od toga?

Jesam, kako ne. Kad sam jednom dobio nagradu moja gospođa i ja otišli smo na ćevape. Imali smo običaj da kad god dobijem nagradu i tako dođem do para, odemo na ćevape i napijemo se vina. Znači, bilo je koristi.

Odabrali ste Herceg Novi za svoje stanište, za mjesto pod suncem.

Vjerni smo jedan drugom. Herceg Novi je divno mjesto. Το je zdrav, pozitivan svijet, sredina urođenog optimizma i veselosti.

Dok smo razgovarali, stekao sam utisak da je Vojo Stanić na neki način tužan. Možda baš zbog toga nerado razgovarate sa novinarima?

Danas se inače mnogo galami i govori o svemu. Teško se snaći u svemu tome. A što još reći da nije sto puta rečeno. Pričati nešto u toj gužvi, makar i pametno, znači samo povećavati gužvu i galamu. A to nikome ništa ne pomaže.

U Budvi, jula 1991. godine



Vojo Stanić je rođen 3. februara 1924. u Podgorici a odrastao u Nikšiću. Završio je Akademiju skulpture 1951. u Beogradu, poslije čega je prešao u Herceg Novi.