Foto: Pexel

Savjetovalište za potrošače u Hamburgu dodijelilo je margarinu marke Rama šampionsku titulu za „varljivo pakovanje“ prošle godine. Naime, cijena mu je ostala 2,19 eura, ali je pakovanje smanjeno sa 500 na 400 grama. To znači da je margarin poskupio za 25 odsto, iako cijena pakovanja nije mijenjana.

Taj fenomen se naziva šrinkflacija (shrinkflation), reč skovana od „inflacije“ i engleskog „shrink“, što znači skupiti se, smanjiti se.

Sada trpi i kvalitet

Iako je prošao period jakih poskupljenja – mada nema naznaka da će se one vratiti na staro – sada zaštitnici potrošača posmatraju najnoviji fenomen koji su nazvali skimpflacija. „Skimp“ na engleskom znači štedjeti ili raditi nešto nedovoljno kvalitetno.

Izraz je skovala američna medijska mreža NPR prije dvije godine. „Fenomen se širi i u Velikoj Britaniji i Njemačkoj“, kaže Sabine Hibner, ekspertkinja za kvalitet pružanja usluga i autorka.

Recimo, nakon početka rata u Ukrajini, proizvođači pomfrita zamijenili su suncokretovo ulje palminim jer se ogromna količina svjetske proizvodnje suncokreta nalazi u Rusiji i Ukrajini. Ulja naprosto nije bilo.

„Palmino ulje je uvedeno u nuždi, a sada se u najvećoj mjeri etabliralo“, kaže Hibner.

Iako je suncokretovo ulje odavno dostupno u dovoljnim količinama, prema podacima zaštitnika potrošača, samo se jedan od ispitanih proizvođača vratio kvalitetnijem proizvodu. Ostali i dalje koriste palmino ulje.

Promjene sastojaka nijesu navedene
Da cirkus bude potpun, mnogi proizvođači se čak usuđuju da na pakovanju ne navedu promjenu sastojaka. Nutritivne vrijednosti više nisu odgovarale onome što se reklamira. Palmina mast je daleko jeftinija i nezdravija od suncokretovog ulja zbog većeg udjela zasićenih masnih kisjelina.

Kako smatra Sabine Hibner, kompanije su dobijale vanredne dozvole da tako postupaju jer nova pakovanja nije bilo lako napraviti na brzinu.

Umjesto da izmijene listu sastojaka i nutritivne vrijednosti, oni su tako samo navodili: „Sadrži palmino ulje umjesto suncokretovog“, i to u polju predviđenom za upisivanje roka trajanja. Međutim, to je prošlo nezapaženo od strane mnogih potrošača.

Centar za savjetovanje potrošača iz Hamburga navodi i primjer čokolade iz velikog lanca supermarketa Aldi Nord. Ondje su čokolade njihove robne marke sa marcipanom izgubile na kvalitetu – umjesto 45 odsto marcipana, koristi se svega 38 odsto. U drugim sortama, manje je pistaća i nugata. I to iako su čokolade poskupjele za dvadeset centi na 1,69 eura.

Sve lošiji kvalitet usluga

Ali, fenomen skimpflacije se ne vidi samo kod robe, nego i kod usluga. Kako kaže Hibner, vidi se da svuda manjka radne snage. Time kompanije štede na platama, a potrošači se suočavaju sa lošijom uslugom.

Recimo, satima možete čekati kad zovete neki kol-centar. Ili, sve manje poslovnica banaka i bankomata, iako potrošač i dalje uredno plaća banci istu ili višu sumu. Gužve na aerodromima jer manjka osoblja ili sve manje prtljaga koji je uključen u regularnu cijenu karte. Duže čekanje na kasi u supermarketu, ili na konobara u restoranu.

„To znači da kupci dobijaju lošiju uslugu, a istovremeno zaposleni često moraju da rade više“, kritikuje Hibner.

Ona donekle razumije kad se troškovi prebacuju na kupce, ali misli da je uvećanje profita na njihov račun kratkovida taktika. „Drsko je misliti da ljudi to ne vide. Svako ko se osjeća prevarenim, okrenuće leđa nekoj kompaniji ili brendu.“

Ona savjetuje ljude da se bolje upoznaju sa proizvodima koje kupuju – posebno jer mnogi teško podnose sve veće troškove za sve manje (lošije) robe. Hibner dodaje da ljudi, zahvaljujući društvenim mrežama, sada mogu da pokrenu kritiku neke kompanije: „Tu moć treba da iskoriste.“