Foto: JU Grad teatar

Publika na sceni između crkava je na kraju dvoipočasovnog komada stojećim ovacijama i gromoglasnim aplauzom nagradila glumce koji su svojim maestralnim igranjem oduševili i nasmijali budvansku publiku. Glumci su potvrdili da je reakcija publike nakon gledanja predstave uvijek ispraćena ovacijama, a rediteljka Tatjana Mandić Rigonat je kazala da je smijeh veliki kvalitet čovjeka, njegovog uma i senzibiliteta.

“Možemo da se smijemo onome što prepoznajemo kao nekakvo izopačenje, problem i da se na trenutak osjećamo kao pobjednici u odnosu na to kroz sam čin spoznaje. Da se narugamo i sebi i problemu, ali kao potpuno svjesna bića. Naravno da postoje različiti kvaliteti smiješnog i humora, ali od kad postoje drama i pozorište komedija je bila žanr koji nije inferioran u odnosu na tragediju, naprotiv. Znamo da su na velikim takmičenjima još u antičkoj Grčkoj komediografi bili podjedanko cijenjeni kao i tragični pisci. Tek je naše vrijeme na neki način ofucalo taj smijeh kroz onu čistu jeftinoću. Međutim, smijeh u sebi sadrži filozofiju, sublimaciju, spoznaju i rekla bih u ovom trenutku, jedan veliki stepen ljekovitosti. Mislim da kroz ovakve tekstove kao što pišu Dušan Kovačević ili Branislav Nušić da mi jednostavno otkrivamo mentalitetske stvari, ono što je vječno u čovjeku, ali i ono što je u datom trenutku aktuelno.”

Mandić Rigonat ne misli da je “Balkanski špijun” lokalna priča već svjetska.

“Umberto Eko kada je pisao svoje eseje, on je napisao i nešto o toj društvenoj paranoji sa zaključkom da je društveni paranoik mnogo opasniji od čovjeka koji pati od paranoje zato što se društvena paranoja prenosi kao zaraza i okušira veliki broj ljudi te da se na taj način mogu objasniti mnoge pojave u današnjem svijetu. To je kad nas uhvati ludilo nacije ili religiozno ludilo ili bilo koja druga vrsta. osjećaja ugroženosti jer to što osjećamo kao neprijateljsko je ona ružna slika nas samih. Kako govorimo o neprijatelju mi zapravo govorimo o sebi, a ovo je vrijeme kada se na planetarnom nivou svakodnevno proizvode neprijatelji i to je jedna tehnologija koja je veoma opasna i iz koje proističu ratovi. Mene ovdje nije konkretno zanimala priča o Iliji Čvoroviću kao čovjeku koji je bio na Golom otoku, ja mislim da mi danas živimo u medijskoj sferi i da je medijski prostor zapravo nova vrsta sofisticiranog Golog otoka. Druge su metode, ali građanska smrt je izvjesna kad mediji nekog čovjeka prozovu i načine. To danas može biti jedan čovjek, može biti monah, sjutradan može biti političar, književnik, umjetnik. Po potrebi dnevne politike mijenjaju se i profili neprijatelja. U ovoj predstavi me zanimalo da vidimo kako to ludilo ulazi u jednu čistu dušu kao što je, recimo, Danica Čvorović. Ovdje su likovi u odnosu originalnu dramu doživjeli određenedramaturške intervencije kao što je i tekst pretrpio jednu trećinu prilagođenja današnjem vremenu.”


Foto: JU Grad teatar

Dušan Kovačević je nakon generalne probe predstave kazao: “Ja ne znam gdje ja završavam, a gdje vi počinjete”, što je veliki kompliment, dodala je Mandić Rigonat.

“Veoma mi je bilo stalo da Ilija Čvorović ne bude nacionalista, da ne bude partijski čovjek već čovjek koji se identifikuje sa sudbinom svoje zemlje. Tamo gdje je u tekstu stajao “Staljin, ja sam njega volio”, tu je promijenjeno u “ja sam volio Jugoslaviju”. To je neko ko je istinski volio Jugoslaviju, a sada voli ono što je od nje ostalo u srpskom entitetu, dakle voli Srbiju. To je čovjek koji nema svoju stranku, koji ima stranku ugroženih. To nije prljava, nepoštena, profiterska duša već neko ko s punim povjerenjem upija sve to što dolazi od medija. U našoj predstavi ništa nije izmišljeno, sve što govori glumica Vanja Milačić kao medijska persona uzeto je iz tabloida i raznih medija, a to je suma ludila koja nije pitanje samo ovog trenutka već ja to mogu i da zamislim za deset godina da bude aktuelno. To su te vječne matrice proizvodnje ludila, nesigurnosti i nestabilnosti kao i proizvodnja neprijatelja što za ishod ima smrt jednog čovjeka, uništen život podstanara i cijele ove porodice.”, izjavila je Mandić Rigonat.

Lik Ilije Čvorovića je svojim fantastičnim igranjem, pozdravljenim grandioznim aplauzom i ovacijama, donio glumac Ljubomir Bandović koji je kazao da su za mnoge improvizacije na sceni zaslužne godine iskustva.

“Kad ste na sceni kao da ste u crkvi, ovo je mnogo starije i značajnije od vas. Vi ste samo šraf u svemu ovome i ako vi sebi date za pravo da komentarišete ovo ili ono, ne radi se o vama već se radi o cjelini. Jedan dobar reditelj po imenu Egon Savin je, osim mnogih fantastičnih rečenica, jednom izjavio “Vi glumci stalno mislite da ste vi zvijezde predstave, predstava je zvijezda predstave. Rijetko ko od vas igra predstave, vi igrate uloge.” Sreća što imamo ovakvu ekipu pa svi znamo da igramo predstavu.”, istakao je Bandović.

Reakcije na “Balkanskog špijuna” su uvijek iste, a glumici Neli Mihailović je drago što su takve i u Budvi jer poznaje strogu budvansku publiku.

“Publika u Budvi je razmažena, naviknuta na pozorište već godinama. Volim takvu publiku posebno kada na kraju ovako ustanu svi, stvarno prija. Bili smo u čitavom regionu, u Beogradu se igra do četiri puta mjesečno i uvijek su ovacije, uvijek ljudi ustaju. Sami ste vidjeli predstavu, imamo pravo na tu nagradu na kraju”, naglasila je.

Čuvenu ulogu Đure Čvorovića, koji je u ovoj predstavi žena, tačnije sestra bliznakinja Ilije Čvorovića, u ovoj predstavi tumači glumica Dušanka Stojanović Glid.

“To je jedna ekscentrična postavka u smislu da nije nikakav štos ni travestija, ja igram ženu. U tom smislu je zanimljivo što jednu socijalnu paranoju potkrijepljuje neko ko je psihopata. Tako da su nam podijeljene psihološke osobine. Bilo je u svakom slučaju atratkivno to što sam igrala.”, kazala je Stojanović Glid.

Balkanski špijun je ujedno i posljednja predstava koja se izvodi na ovogodišnjem festivalu „Grad teatar“, a na programu je i večeras, 22. avgusta, na sceni između crkava, sa početkom u 21 sat.