Foto: Krsto Vulović/RTCG

Kako proslavljena književnica i pozorišna rediteljka ističe za Portal RTCG, industrija razonode je u punom zamahu, dok pozorište, film, književnost, slikarstvo i umjetnost uopšte nude jedino pribježište pred napadima banalnosti, agresije i poluistina svake vrste.

U saradnji sa Gradskim pozorištem i Grad teatrom pripremate novu predstavu „Nadpop Kojović“. Bavite se Antunom Kojovićem, budvanskim plemićem koji je živio s kraja 18. i početkom 19. vijeka. Šta je za vas najzanimljivije u ovoj ličnosti i njegovom životu koji je trajao gotovo stoljeće? Šta Vas je podstaklo da napravite ovu predstavu?

Najviše poticaja došlo je od direktorke festivala Budva Grad Teatar, Milene Marojević Lubarda i njene zamenice, Svetlane Ivanović. One su me najprije snabdjele materijalom o njemu, zatim me pozvale na Simpozijum o Antunu Kojoviću. Bio je to impozantan dvodnevni skup, na kojem je izlagalo pet akademika, uz mnoge doktore nauka, književnike, muzikologe i istoričare. Tada sam uveliko proširila spisak bibliografskih jedinica koje treba da pronađem i pročitam o tom sasvim neobičnom kanoniku. Moje saopštenje je bilo naslovljeno; Kanonik bez kanona. Ovo je dramski lik koji se ne smije zaobići, rekla sam damskom Diretorijatu. Pišem dramu. I krenula sam u potragu za njim, po savjetima vrhunske naučnice, akademikinje Zlate Bojović, velike stručnjakinje za kulturne prilike kroz nekoliko vjekova prije nas…

Kojović je na briljantan način u svojim dnevnicima objašnjavao svoje doba, svoje savremenike, ali i susjedno okruženje i Evropu. Fascinanta je njegova obaviještenost i volja da bude u toku zbivanja u doba velikih promjena krajem osamnaestog vijeka. Za divljenje su njegovi stavovi i promišljanja čija zrelost uveliko nadilazi njegovo doba. Čovjek koji se po svemu izdvajao iz sredine, a toliko joj bio privržen…

Ovom predstavom se ponovo vraćate koloritnoj prošlosti našeg primorja. Nekada sa Kanjošem Macedonovićem, a sada sa Kojovićem. Šta učimo iz te prošlosti i od takvih istorijskih ličnosti i likova?

Učimo da čovjek našeg doba kao izumitelj sve više postaje rob svojih izuma, a sve manje humanista. Na kraju će ga, kao humanoida, vještačka inteligencija morati da podsjeća šta to bješe zagrljaj…

Predstava je planirana i na otvaranju Festivala Grad teatar. Čini se da, kod nas, kultura živi od festivala do festivala, koji se obično dešavaju tokom ljeta. Zašto kulturu ne živimo cijele godine?

Pošto se predstava radi u koprodukciji Festivala Budva Grad teatar i Gradskog pozorišta, igraće se na obije scene i na zatvorenoj u Podgorici i na otvorenoj na Festivalu. To je ustaljena i vrlo dobra produkciona praksa.

Da, izgleda kao da poslije bučne ljetnje kulturne sezone dolazi neko zatišje, kao da kunjamo neki zimski kulturni dremež, ili polusan. Samo to nije baš miran san, jer zabava preuzima scene i vrijeme. Izgleda da je zima kod nas sezona lova na razonodu. Treba izgurati duge noći, pa se bacamo na lud provod, na bekrijanje i galamu i sve slave i proslave. Čim se umirimo uz kakav umjetnički događaj, ili čin, odmah nam se učini da nas to usporava, vraća u stvarnost, pa čujemo kako vrijeme prolazi, a to nas plaši…Hoćemo vječnu mladost, bezbrigu, uz buku i veselje…

Može li kultura i uopšte kulturni identitet jednog naroda da preživi sa gotovo decimalnim iznosima koji se iz državne kase odvajaju iz godine u godinu?

Iznosi su mali i za puko preživljavanje, a kamoli za neku ozbiljniju nadgradnju. No i te male iznose izmuče birokratski preživari, na putu do podnosioca zahtjeva i umjetnika, pa njegove ideje isuše odlaganje i slaba podrška. Poslije tromjesečnog molbenog postupka s detaljno predviđenim i obrazloženim programom, slijedi tromjesečno provjeravanje i sagledavanje od Odbora do Savjeta, od sjednice do sjednice, od foruma do kvoruma…I tako procedura uspori proces toliko da nema tog roka unaprijed koji garantuje redovnost rada. Zašto se kulturna politika već jednom ne pozabavi time ozbiljno nije mi jasno.

U poplavi novih medija koji nude plitku zabavu i lake sadržaje, uz „kupovne diplome“ i slabe škole, koliko je teško napraviti dobrog čitaoca, a može li bez dobrog čitaoca biti dobrog pozorišta?

Industrija razonode je u punom zamahu, raspojasana i besprizorna. Nema više milimetra ljudskosti da nije torpedovan medijskom navalom šarenih laži svih vrsta. Loš primjer više nije loš primjer nego uzor i heroj. Bučnim budalesanjem se raspiruje agresivnost koja se bilduje i stimuliše. Kakav čitalac i gledalac ozbiljnog pozorišta. Šta to bješe književnost, čemu to služi… Ovdje će uskoro uz svaku knjigu morati da se objavi i rečnik, jer jezik našeg potencijalnog čitaoca koji stasava, ne prelazi dvjesta riječi, uz grimase i poštapalice… Da podsjetim, ni slika se ne može razumjeti ako nisi u stanju da imenuješ šta vidiš… Ljudi se svađaju oko razlika u jeziku, a nisu svjesni da je opseg sporazumijevanja u krizi i nije kriza gramatičke čistote, nego je kriza potrebe za izražavanjem i razgovorom.

Koliko je važno da pozorište kritikuje, proziva, ukazuje na devijacije i anomalije u društvu? Sjetimo se kako je Skerlić s prezirom govorio o neagnažovanom intelektu – pameti koja lukavo ćuti.

Pozorište je umjetnost neposredne komunikacije sa mnoštvom gledalaca i nužno je da im se obraća i na goruće društvene teme. Upravo zbog toga što je javnost riječi sa scene u prirodi pozorišne igre, kritički ton je djelotvoran u dijalogu s publikom. Zato se pozorište često nalazi na udaru politike, zbog svoje otvorenosti i slobodnog angažmana. Nijedna umjetnost ne treba da krčmi svoj identitet i svoju nezavisnot za račun neumjetničke propagandne mašine. U svojoj biti pozorišna umjetnost je najslabija kad je u službi političke ili kakve druge pragme. Naprotiv, ono je u mogućnosti da se takvom pritisku odupire, da ga ismijeva, kritikuje i žigoše. U tome je njegova snaga.

Jesu li pozorište i knjige ostale jedine oaze u kojima su ljubav, iskrenost najveće vrijednosti, u kojem pravda pobjeđuje, tuga i patnja bivaju podnošljivi, materijalno prolazno?

Da, pozorište, film, književnost, slikarstvo, to su umjetnički predjeli beskrajne raznovrsnosti, a to važi za umjetnost uopšte. Svako integralno umjetničko djelo je samosvojna pojava za sebe i može biti pribježište pred napadima banalnosti, agresije i poluistina svake vrste.

Imate li utisak da se kultura povlači pred politikom, sklanja joj se s puta, umjesto da je kritikuje i popravlja? Ako je tako, kako to promijeniti?

Politika treba da je svjesna svoje odgovornosti pred kulturom. Politika teži apsolutnoj većini koja je podržava iz istih razloga, a kultura naprotiv opstaje na različitosti. Zato je svaki politički pritisak na integritet kulture opasno kastrativan. Zadatak politike je da omogući slobodno dejstvo kulture u društvu, što je značajan uslov društvene dobrobiti.

(RTCG)