Već pet godina on živi u našoj zemlji i, kako kaže, čuo je da je nedavno usvojen Zakon o presađivanju organa u svrhu liječenja kojim je predviđeno da smo svi potencijalni donori osim ukoliko za života nijesmo dali izjavu da smo izričito protiv toga. On smatra da je to dobro rješenje koje će mnogima spasiti život.

"Bio sam očajan kada sam saznao da mi je potrebna transplantacija bubrega, jer sam strahovao da neću naći donora. Na sreću, tu je bila moja tetka. A šta je sa onima koji nijesu uspjeli da kod rodbine nađu spas? Zato je ovaj zakon odličan", rekao je on.

Njegova tetka oporavlja se u susjednoj sobi. Pozdravlja nas uz osmijeh i, odmahujući rukom, kaže da se osjeća baš dobro. Kada je saznala da joj je sestrić bolestan ni u jednom trenutku se nije dvoumila da li da mu pomogne ili ne, uprkos tome što ima 65 godina.

"Ako imam dva bubrega, a mogu da živim sa jednim, što mu ne bih dala. I nije mi jasno zašto još nije sazrela svijest kada je u pitanju uzimanje organa sa moždano umrle osoba. Zašto organi da trunu u zemlji kad mnogima mogu da produže život, a toj osobi više nijesu od koristi. Ne bih imala protiv da uzmu moje organe", kaže ona.

Da je uvođenje pretpostavljene saglasnosti dobra stvar, smatra i Boris Bojanić kojem je, takođe, prije sedam dana zahvaljujući njegovoj majci presađen novi bubreg.

"Svi treba da se uključimo i širimo svijest o značaju doniranja organa. Nažalost, mnogi ne znaju što to znači, dok se oni ili članovi njihove porodice ne nađu u situaciji da im je potrebna transplantacija", kaže Bojan i ističe da su mediji ključni kada je u pitanju promocija transplantacije.

Tek usvojeni zakon o uzimanju i presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja nije se počeo ni primjenjivati, a već je izazvao nedoumice u javnosti o etičnosti i volji potencijalnih donora.

Nacionalna koordinatorka za transplantaciju, nefrolog dr Marina Ratković za Pobjedu kaže da javnost nije informisana jer joj se nije objasnilo što tačno znači pretpostavljena saglasnost. Ona objašnjava da to znači da pacijent nije za života rekao i stavio svoje inicijale u Ministarstvo zdravlja da neće da se pita o tome, a samim tim je potencijalni donor. Međutim, članovi porodice uvijek će imati zadnju riječ. Dr Ratković ističe da se porodica mora pitati i kada neko ima donatorsku karticu. Ako familija kaže ne, onda je priča završena.

"Dakle, pretpostavljena saglasnost znači da za života osoba nije rekla da neće biti donor, da bi mogli krenuti u postupak održavanja potencijalno umrle osobe. Kontakt sa porodicom održava bolnički koordinator koji ne učestvuje u liječenju da ne bi bilo sukoba interesa, pritisaka. On razgovara sa rodbinom i saopštava im da je pacijent mrtav. Damo sve crno na bijelo. Tada rodbina donosi odluku da li bi dali organe svog člana porodice", objašnava dr Ratković.

Uvijek će, kaže ona, biti dubioze, nesaglasja, različitih mišljenja.

"Neko će htjeti, neko neće, svađa se ne može izbjeći, ali moramo da razmišljamo o spašavanju života", naglašava dr Ratković.

Ona se prisjeća slučaja mlade žene kojoj je došlo do komplikacije tokom trudnoće i doživjela je moždanu smrt.

"Njen suprug bio je za to da se uzmu organi. Međutim, otac se strogo protivio. Čak je dolazio i reis, ali ga nije ubijedio. Rekao je: ,,Uzmite sve moje organe, ali mi nju nemojte dirati“. Naravno da nijesmo htjeli da insistiramo", prisjeća se dr Ratković. Bilo je, kaže, i gorih primjera, kada su htjeli i fizički sa njima da se obračunavaju. Problem je, ističe sagovornica, što često imaju opstrukcije i od kolega.

"U smislu prenošenja familiji da mi tu nešto radimo, da će doći do neke zloupotrebe. Moram da naglasim da je cijeli taj proces otvoren i transparentan", kazala je dr Ratković.

Ona je podsjetila da u Crnoj Gori bubreg trenutno čeka 39 osoba, jetru devet, dok još nije utvrđena nacionalna lista za srce i pluća.

Doktori porodične medicine objašnjavaće o transplantaciji

Dr Ratković naglašava da izabrani doktori nijesu dobro rješenje koje će građanima na pravi način objasniti sve o značaju doniranja organa i transplantacije. Ipak, kako ističe, doktori porodične medicine moći će da odgovore tom zadatku.

"Izabrani doktori su previše opterećeni i praktično tek juče završili fakultet da bi mogli da govore o transplantaciji. Bilo je loše rješenje da se kod izabranog doktora uzimaju donatorske kartice jer oni nemaju autoritet da sa pacijentima pričaju hoće li ili neće karticu. Sa druge strane, doktori porodične medicine natenane će moći da objasne o čemu se radi", smatra naša sagovornica.

Procedura za utvrđivanje moždane smrti

"Ako znamo za nekog da je moždano mrtav, prvi naš zadatak je da pitamo u Ministarstvu za inicijale i matični broj. On može biti potencijalni donor ako ga nema u evidenciji da je to za života odbio. Tada se kreće u postupak intenzivnog pristupa tom pacijentu. Provjerava se krvna grupa, da li je korisnik psihoaktivnih supstanci, da li ima hepatitis, ali i generalno kakvo je stanje organa", objasnila je dr Ratković.

Kada se utvrdi da je neko moždano mrtav, ne postoji mogućnost da se ta osoba vrati u život.

"Moždanu smrt tumače dva neurologa i anesteziolog koji pregledaju pacijenta koji je potencijalno moždano mrtav i rade mu pregled na deset nerava. Ako nema refleksa na njih, on nema moždane aktivnosti. Međutim, ni tada se ne piše da je moždano mrtav. Čeka se još šest sati kod odraslih i 12 kod djece od momenata kad je urađen prvi pregled. Nakon toga pregled se ponavlja. Kada se opet utvrdi da nema refleksa, neće neurolozi i anesteziolog reći da je pacijent moždano mrtav iako je to po zakonu, već to radim ja", kaže dr Ratković.

Slijedi potom takozvani potvrdni klinički test, odnosno apnea test. Ako i na njega ne reaguje, pristupa se tzv. parakliničkim testovima u šest grupa.

"To su EEG, evocirani potencijali ili klasična angiografija, multislajd angiorafija ili transkranijalni dopler krvnih sudova mozga ili scintiografija mozga. Ukoliko pokažu da nema protoka krvi, taj mozak je mrtav i takva osoba se nikada neće vratiti", naglašava dr Ratković.

Dr Ratković pohvalila je istupanje u javnost mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohija da je Zakon o uzimanju i presađivanju organa u svrhu liječenja najbolji do sada usvojen u Skupštini i da će on donirati svoje organe.

"Istog dana mitropolitu Amfilohiju poslala sam poruku na službeni mejl gdje sam mu se zahvalila na čovječnosti. Nije mi odgovorio, ali takav njegov stav od velikog je značaja, jer će na taj način objasniti svojim sljedbenicima koliko je važno darivati organe", rekla je Ratković.

Što u slučaju kada pacijent nema rodbinu?

U javnosti je dosta polemike izazvalo pitanje što se radi u slučaju kada pacijent nije potpisao izjavu da ne želi da mu uzimaju organe, a nema rodbine. Ratković kaže da nije upoznata kako je to u našem zakonu precizirano, te daje ni iz Ministarstva zdravlja još nijesu upoznali sa tim detaljem.

U Hrvatskoj zakon omogućava da se toj osobi mogu uzeti organi. U Kliničkom centru zatekli smo bolničku koordinatorku iz KC „Rebro" u Zagrebu Jasnu Brezak, koja je zaPobjedu kazala da je imala takav slučaj, ali transplantacija na kraju nije realizovana.

"Skoro smo krenuli u postupak, jer se radilo o osobi koja je bila i višegodišnji davalac krvi i negdje smo pretpostavili da bi željela da bude humana. Na kraju, ipak, nije realizovana transplantacija, jer se ispostavilo da ima bivšu ženu koja živi u drugoj državi. S obzirom da nijesmo mogli doći do nje, postupak je obustavljen", kazala je Brezak.

Komentarišući uvođenje pretpostavljene saglasnosti u našoj zemlji, Brezak kaže da su mediji od izuzetne i neprocjenjive važnosti.

"Zato što oni do običnog građanina, čovjeka koji nije ljekar dovode informaciju koliko taj posao transplantacije medicine ima smisla i svrhu da iza toga ljudi zaista žive", objasnila je Brezak.