Foto: Grad teatar

Moderatorka večeri je bila Danka Ivanović, profesorica francuskog jezika i prevoditeljka koja je kazala da knjiga poezije “Intertekst” predstavlja sintezu svih interesovanja Tanje Bakić. Bakić je sa publikom podijelila informaciju da je knjiga nastala nakon duge pauze jer je njena prethodna knjiga objavljena 2013. godine.

“Zaista sam pazila da ne utonem u taj talas masovne produkcije i skribomanije, da nešto što radim bude provjereno sa više strana. Knjigu bih okarakterisala kao nastavak svoje prethodne knjige, ali ne knjige poezije već muzičke biografije Brajana Džounsa koja je izašla 2019. godine. Svi motivi koji se spominju u prvom dijelu knjige jesu nastavak interesovanja za teme i motive koje sam obrađivala u pomenutoj knjizi.”

Ona je kazala da je posljednju knjigu nazvala “Intertekst” kako bi aludirala na jednu vrstu intertekstualnosti.

“Rekla bih da je to kreativna krađa, ne bih rekla da sam kreativni lopov već kreativni kradljivac. Kradem ne samo tekstove već i druge oblike izražavanja, korica knjige je upravo scena iz jednog filma koji je izašao 1969. godine, a koju sam ja vizuelno zalijepila na ovu koricu”, objasnila je Bakić i dodala da je jedan od principa intertekstualnosti da sve postepeno postaje povezano.


Foto: Grad teatar


“Linda Hačion je zaista to lijepo rekla da živimo u postmodernom dobu reciklaže kulture. Danas je sve moguće da se razgradi, kao da ne možete ništa da izmislite, sve je reciklaža”.

Govoreći o odnosu muzike i književnosti, Bakić je kazala da je Vilijam Blejk bio najveći pjesnik rokenrola.

“Njegovi songovi su napisani tako da mogu da se pjevaju. Često su ga obrađivali u rokenrolu zbog mračnih motiva, ali i zbog mističnih momenata koji su se uklapali u samu srž rokenrola. Ima ga čak i kod Džimija Hendriksa, on je zaista najveći pjesnik rokenrola”, naglasila je Bakić i otkrila da je nju uvijek interesovala mistika.

“Bilo kroz prevođenje, bilo kroz naučno-istraživačku djelatnost, bilo kroz poeziju mene je možda najbolje definisati kao nekoga ko se bavi mistikom.”

Zbirka poezije “Intertekst” i sam naslov su nastali spontano.
“Imala sam mnoštvo pjesama i u razgovoru sa urednikom sam došla do oblika koji ima sada. Jedna od pjesama je bila naslovljena “Intertekst” i meni se činilo da bi to bio dobar naslov knjige. Onda nismo znali kako ćemo da spojimo pjesme pošto su zaista bile različite. Moja ideja je bila da prvi dio knjige bude nazvan “Inter”, a drugi “Tekst” i tako su objedinjeni.”


Foto: Grad teatar

Bakić je kazala i da je jako zanima kako se književnost koja je nastala prije mnogo godina ponaša i zvuči u današnjem vremenu.

“Dok razmišljam o muzici i kulturi šezdesetih godina, sva djela koja su nekad nastala ponovo će se čitati za stotinu godina. Onda sam se pitala kako ona zvuče, ne šta znače, mene interesuje taj zvuk književnosti. S druge strane me interesuje kako se isti književni tekst koji je nastao prije mnogo godina, ponaša u prostoru, posebno danas u svijetu novih tehnologija. Dakle, kako književni tekst zvuči i kako se ponaša u prostoru nakon nekog vremena, to su neke pozicije koje sam ja zauzimala. Sva djela koja su nastala prije mnogo godina putuju kroz vrijeme i mene zanima kako ona rezonuju kroz vrijeme,” kazala je Bakić.
Ivanović je zanimalo ko je drugi lirski subjekt koji se pojavljuje u “Intertekstu”, ali i koliko je pjesnikinji prevodilački rad pomogao u stvaralačkom radu. Bakić je otkrila da je drugi lirski subjekt publika, a da joj je prevodilački rad više odmogao nego pomogao.

“Drugi lirski subjekt je neko ko čuje, vidi i želi da bude uključen u sam proces stvaranja književnog djela. Što se prevodilačkog rada tiče, ja sam u početku birala poeziju koja ima rimu, muzikalnu poeziju. To se nekako ugradilo u moju sintaksu, tako da sam ja zapravo pisala poeziju koja sama po sebi nije imala rimu, ali je imala muzikalnost koja je, gledano očima 21. vijeka, više ličila na arhaičnost. To mi je i urednik prigovorio. Prevođenje poezije mi je više odmoglo nego pomoglo u književnom izrazu.”

Bakić je otkrila i da je do velikog pjesnika Sime Pandurovića došla preko Vilijama Blejka.

“On je kao likovni umjetnik radio dizajn djela engleske grobljanske poezije. Ta poezija je bila dosta popularna u Njemačkoj i jedno vrijeme se u Srbiji prevodilo sve što je popularno u Njemačkoj i upravo tako su ti engleski grobljanski pjesnici došli u Srbiju, preko njemačkih prevoda. Sima Pandurović je, kao predstavnik srpske grobljanske poezije, bio neko ko je pisao poeziju koja je imala dosta tamne motive koji su možda podsjećali na poeziju Roberta Blera. Ipak, nije znao za Blejka jer ta djela koja su objavljena u Srbiji nisu bila propraćena Blejkovim dizajnom i ilustracijom. Meni je to bila dobra tema za naučni rad, objavila sam ga u Americi u časopisu “Literature compas”. Dugo niko nije bio zainteresovan da objavi taj rad i onda se pojavio taj časopis koji je bio fasciniran mojim otkrićem. Želim da pošaljem poruku svima da budu uporni i da ne odustaju zbog prvih vrata na koja su zakucali, a koja se nisu otvorila.”


Foto: Grad teatar

Na pitanje kako se stvara knjiga u Crnoj Gori, Bakić je naglasila da je proces jako težak.

“Pojavljuje se sve veći broj novih autora koji vjeruju u svoje dalje dostignuće i uprkos tim nekim ograničenjima uspijevaju da uobliče sve što poetski stvaraju. Možda se nešto nabolje promijeni u smislu izdavačke produkcije, odnosu izdavača prema autoru, autora prema publici. Mi navijamo da ta situacija postane stabilnija. Festivali su zapravo otjelotvorenje žive riječi i ono što je potrebno svakom autoru, da se njegova živa riječ čuje, da ostvari kontakt sa publikom, da se autori čuju između sebe. Festivali više nego izdavač pomažu u komunikaciji napisanog djela sa publikom.”

Bakić je više puta tokom večeri čitala pjesme iz svoje knjige poezije što je bilo nagrađeno aplauzom.