Foto: Nikola Todorović

Profesor Radonjić podsjetio je da je Kecmanović jedan od vodećih i najčitanijih savremenih pisaca, te da u njegovim knjigama postoji mnogo zanimljivih osobenosti. Istakao je da mu se veoma dopadaju naslovi autorovih djela, posebno izdvojivši „Top je bio vreo“ i „Kao u sobi sa ogledalima“ koji su, prema njegovim riječima, jako inspirativni, kompleksni i neobični. Kecmanović je, kako je podvukao, od spoljnjeg elementa do unutrašnjih osobina jedan osoben glas.

„Kecmanović je neko ko stupa u dijalog sa književnom tradicijom, a njegova djela daju nam i alternativno viđenje svijeta, koje iz specifičnog ugla osvjetljava kako samu stvarnost, tako i načine mišljenja i govorenja o toj stvarnosti. Kod njega uvijek postoji otvorenost za različite žanrove, pa i za takozvane „niske žanrove“ poput trilera i detektivskog žanra, a isto tako i za goruće, savremene teme poput rata i poslijeratnog stanja, te zanimanje za istoriju. Od okretanja Stefanu Nemanji, našim najdubljim korjenima, preko pogleda na Gavrila Principa na više načina, pa do Josipa Broza Tita, neki od ključnih elemenata istorije su pod lupom našeg autora. U tom smislu u nekim od tih romana vidio bih i nadovezivanje na prozu Dragoslava Mihajlovića i cijelu tradiciju skaza. Imamo još jednu vaznu osobinu, a to su humor i ironija. Jedan svijet koji bi se mogao opisati kao groteskni, viđenje svijeta koje treba da nam omogući da i sami sebe pogledamo novim očima“, kazao je Radonjić.

Imajući u vidu autorov odnos prema Ivu Andriću, kao jednoj od važnijih ličnosti iz naše književne i ukupne istorije, profesor Radonjić posebno se osvrnuo na Kecmanovićevo djelo „Kao u sobi sa ogledalima“, koje se, smatra on, u širem kontekstu nadovezuje na viševjekovnu tradiciju.

„U jednom intervjuu sam autor kaže da bi se ova knjiga mogla okarakterisati kao zbirka pripovjedaka, a u nekom širem, postmodernističkom smislu mogla bi se vidjeti i kao vrsta romana. Imajući u vidu da sam se i sam trudio da afirmišem taj termin, ja bih posegao za pojmom vijenac pripovjedaka. Dakle, vijenac pripovjedaka su knjige koje predstavljaju žanr u prostoru između pripovjetke i romana, u smislu da pripovjetke mogu da se čitaju kao zaokruženi tekstovi. Sa druge strane, odnosi među tim pripovjetkama na različitim nivoima su takvi da tekstovi čine cjelinu višeg reda. I žanrovski, eto nam neke vrste nadovezivanja na najbolju tradiciju naših pisaca, koja postoji još od Stefana Mitrova Ljubiše i „Pričanja Vuka Dojčevića“, preko Borislava Stankovića, a zatim i Miodraga Bulatovića, Dragoslava Mihajlovića, Danila Kiša, Borislava Pekića… Ja sam bio u sobi sa ogledalima, i sjećam se osjećaja udvajanja tog svijeta i razmišljanja o tome da je čovjek tu decentriran i da ne zna kako da se snađe i orjentiše. To bi bila i simbolika svijeta koji je prikazan u knjizi. To je proza koja izbjegava eksplicitni komentar, u kojoj je primat na situacijama i dijalozima, i u tom pogledu Kecmanovićev fokus je bio da se okrene pisanju scenarija, jer u mnogim situacijama je ono što je izgovoreno samo nagovještaj za ono što je ključna tema, a koja nije iskazana do kraja.“

Književnik Vladimir Kecmanović prizaje da na početku svog opusa nije imao svjesnog uzora u našim piscima sve do romana „Top je bio vreo“, gdje mu je Andrić, iako ga nije imao direktno u vidu, bio od presudne pomoći da ovaj roman napiše način na koji ga je napisao.

„Tu sam na najpraktičniji način shvatio šta znači snaga baštine i tradicije. Andrić je Bosnu opisao toliko detaljno i dobro da ja nisam imao potrebu da neke stvari objašnjavam, jer je ono što je nerečeno i nedorečeno u velikoj mjeri Andrić opisao. Ja sam onda shvatio da je „Top je bio vreo“ jedan Andrić bez refleksije. Poslije te knjige romani „Kainov ožiljak“ i „Osama“ su djela koja sa njim imaju direktnu vezu. Nemam uopšte ideju da se takmičim sa Andrićem, ali mislim da taj dio baštine otvara mogućosti za inovacije i nešto novo. U tom smislu, ne bih bježao od direktnog pristupa i u nekim drugim djelima. Vi na tradiciju možete svjesno i nesvjesno da se oslanjate. I pobuna protiv tradicije je možda čak veća afirmacija nego pristupanje sa direktnim poštovanjem , ili idolopoklonstvom“, istakao je Kecmanović.

Govorio je i o svom radu na polju kinematografije, gdje je bio angažovan kao koscenarista na serijama „Senke nad Balkanom“ i „Državni sluzbenik“.

„U pisanju se kompletni posao sastoji u tome da sjedite pred papirom i stvarate svijet, dok je u pisanjima scenarija to najmanji dio posla. Najveći dio posla se sastoji u dogovorima u kojima producent, reditelji showrunner i kreator serije beskonačno razgovaraju o tome kako to treba da izgleda. Kad smo pomenuli „Senke nad Balkanom“ i „Državnog sluzbenika“, to su dvije potpune krajnosti načina na koji se radi. „Senke“ smo radili u potpunom haosu i beskonačno dugo, a „Službenik“ je rađen potpuno holivudski. Ideja je bila da napišem kompletnu seriju, kako ja hoću, a onda dolaze dramaturzi i scenaristi i brainstorming u kojem ja nisam mnogo učestvovao. Razlika je samo u tome što je tehnički scenario lakše pisati nego prozu, ali je na neki način i dosadno, jer serije zahtijevaju i konvencije. Ima mnogo neophodnih banalnosti koje potpuno umaraju. Ja se osjećam kao pisac, a scenario doživljavam kao izlet, a ne svoje primarno zanimanje“, naveo je Kecmanović.

Autor naglašava da su u ranim godinama na njega presudni uticaj imao Kafkin „Zamak“, a pomenuo je i djela „Grobica za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša i „Sto godina samoće“ Gabrijela Garsije Markesa. Iako postoji mišljenje da će redukcija jezika dovesti do smrti književnosti, Kecmanović je ubijeđen da će iz takvog jezika početi da se stvaraju vrhunska ostvarenja.

Ističe da se i sam igra time, uz napomenu da je njegov najradikalniji takav pokušaj bio u romanu „Sibir“, što, prema njegovom mišljenju, od strane kritike nije bilo dovoljno primijećeno.

Ljubiteljima pisane riječi preporučio je da čitaju Ljosine romane „Razgovor u katedrali“ i „Grad i psi“, „Bog malih stvari“ Arundati Roj, „Veliku svesku“ Agote Krištof, „Tunel“ Ernesta Sabata“. Vladimir Kecmanović radi i na novom rukopisu, koji bi se, kako je kazao, mogao naći pred čitaocima za par mjeseci.
Vladimir Kecmanović (Sarajevo, 1972) diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na Katedri za opštu književnost sa teorijom književnosti.

Objavio je romane: „Poslednja šansa“ (1999), „Sadržaj šupljine“ (2001),“ Feliks“ (2007), „Top je bio vreo“ (2008), „Sibir“ (2011), „Osama“ (2015) i zbirke pripovjedaka „Zidovi koji se ruše“ (2012) i „Kao u sobi sa ogledalima“ (2017). Sa Dejanom Stojiljkovićem objavio je roman „Kainov ožiljak“ (2014) i trilogiju „Nemanjići“: „U ime oca“ (2016), „Dva orla“ (2016) i „U ime sina“ (2017). Objavio je i esejističko-biografsku knjigu „Das ist Princip!“ (2014) i esejističko-istoriografsku knjigu „Dva krsta i jedna krv“ (2017). Sa istoričarem Predragom Markovićem napisao je knjigu „Tito, pogovor“ (2012).

Dobitnik je stipendije Fondacije „Borislav Pekić“ i nagrada: „Branko Ćopić“, „Meša Selimović“, „Pečat vremena“, „Hit libris“, „Vitez srpske književnosti“, „Pero Despota Stefana“, „Krst Vožda Đorđa Stanimirovića“, Velike nagrade Andrićevog instituta u Andrićgradu za roman „Osama“, kao i Andrićeve nagrade za priču „Ratne igre“ iz zbirke „Kao u sobi sa ogledalima“.

Kecmanovićeva proza doživjela je više filmskih, pozorišnih i dramskih adaptacija i prevedena je na engleski, francuski, njemački, ukrajinski, mađarski, rumunski jezik...

Prevod romana „Top je bio vreo“ („The Canon Was Red Hot“) nominovan je za nagradu „Dublin impact“, koja se u Dablinu dodjeljuje za najbolji roman na engleskom jeziku.

Scenarista je serijala „Senke nad Balkanom“ i „Državni službenik“...

Vladimir Kecmanović je stalni kolumnista lista Politika. Povremeno piše za više medija u zemlji i u okruženju. Vlasnik je i urednik izdavačke kuće VIA. Član je književne grupe P–70 („Proza na putu“) i Srpskog književnog društva.

Živi i radi u Beogradu.

Šesti festival “Ćirilicom”, koji organizuju Narodna biblioteka Budve i Udruzenje izdavača i knjizara Crne Gore, biće nastavljen večeras sa početkom u 21 sati predstavljanjem monografije o braći Bocarić, pod nazivom “Putnici sa kistom”. U programu učestvuju: autorka Dragana Ivanović, Ljiljana Zeković i Snežana Ivović. Festival “Ćirilicom” je na programu do 6. septembra.