Foto: MCP

Na početku večeri nastupila je pijanistkinja gđa Ninoslava Zlatković. Potom su se publici obratili paroh podgorički o. Pavle Božović, vršilac dužnosti direktora Muzeja žrtava genocida g. Bojan Arbutina i direktorka JU ,,Muzeji i galerije” u Budvi gđa Lucija Đurašković, koja je i zvanično otvorila izložbu. Izložbena postavka biće otvorena do 15. januara 2025. godine.

Gospodin Bojan Arbutina je istakao da je izuzetno bitno da se kroz ove teme i ove priče upoznajemo jedni sa drugima i da Jasenovac, koji je ključna identitetska tačka našeg naroda u 20. vijeku, dođe do svakog našeg čovjeka ma gdje on živio. ”Jasenovac je taj simbol koji nas opominje i upozorava da smo mi tokom Drugog svjetskog rata preživjeli jedno od najvećih stradanja koje je u istoriografiji ostalo zapisano kao genocid nad srpskim narodom u NDH”, rekao je i dodao da ova izložba na jedan specifičan način prenosi ova naša stradanja. Takođe je podsjetio da je mati Marija zajedno sa mati Serafimom, sa blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, došla u Jasenovac iz manastira Beška na Skadarskom jezeru, osjetila tjeskobu i patnju našeg naroda na ovim prostorima, te se u njoj javila potreba da sva ta osjećanja prenese na platno i da prikaže cijelom svijetu šta se događalo tokom Drugog svjetskog rata.

Gospođa Lucija Đurašković je poželjela dobrodošlicu svima u Modernoj galeriji ”Jovo Ivanović” i svečano otvorila izložbu. ”Blizina ovog stradalničkog mjesta, tuga, patnja i bol, koja je neizbrisivo emanirana iz njega, inspirisali su monahinju Mariju da Božijim darom ikonopisanja, ispunjena empatijom, u molitvi izobrazi i oživi sjećanja na nevine žrtve”, istakla je i naglasila da ove ikone reflektuju umjetnički stil koji odiše toplinom nevinog i skoro dječijeg izraza, oformljenog kroz molitvu, na uzdarje i spasenje nevinih žrtava.

Starješina crkve Svetih novomučenika momišićkih u Podgorici, jerej Pavle Božović, govorio je o tajni iza kamena, tajni Vaskrsenja Hristovog i ikonama koje prikazuju svjetlost Vaskrsenja i Božije ljubavi i u najvećoj patnji i stradanju.

Obraćanje oca Pavla prenosimo u cjelosti:

Blagodarim autorima i organizatorima ove izložbe koja nas je sabrala da učestvujemo u umjetnosti koja vodi dosamog srca Pravoslavne vjere – do tačke susreta smrti i života, do mjesta gdje se tragedija krsta preobražava u pobjedu Vaskrsenja.

Tajna trenutka Vaskrsenja Hristovog ostala je sakrivena iza taškog navaljenog kamena na NJegovom grobu. Taj, naizgled nepomični kamen, simbol je pobjede smrti nad životom, prepreka koja nas razdvaja od onih koji su preminuli, postavljena sa demonskom ambicijom da prekine sve veze sa njima, pa čak i svezu LJubavi. Ipak, Bog koji jeste LJubav, kroz Vaskrsenje donio je čovječanstvu konačnu pobjedu nad smrću.

Sami tren Vaskrsenja ostao je izvan ljudskog pogleda. Ipak, njegovi odjeci i svjetlost tog čuda pronalaze nas kroz riječi Jevanđelja, a može se reći, pronalaze nas i kroz umjetnost izložbe „Sveti novomučenici jasenovački u svjetlosti Vaskrsenja“.

Odjeci Vaskrsenja Hristovog kroz Jevanđelje donose nam različite trenutke otkrivanja ove tajne, a svaki jevanđelist daje svoj, osobiti naglasak:

Kod Mateja oslikan je pravi duhovni zemljotres „pošto minu subota, na osvitku prvog dana nedjelje“, zemlja se potresla. Anđeo Gospodnji sišao je s neba, uklonio kamen i sjeo na njega pokazavši silinu trijumfa. NJegov izgled bio je kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Ženama mironosicama rekao je: „Ne bojte se! Znam da tražite Isusa raspetoga. Nije ovdje, jer ustade!“ (Matej 28:1-10).

Marko prenosi osjećaj tišine. Tri žene, u strahu i zbunjenosti, prilaze grobu zamišljene nad pitanjem ko će im odvaliti kamen sa groba za koji misle da je nepomičan. Tamo nalaze mladića u bijelim haljinama koji im kaže: „Isusa tražite Nazarećanina, raspetoga. Ustade, nije ovdje; evo mjesta gdje ga položiše.“ NJihov užas, strah i trepet odjekuju u ovoj verziji kao šok pred čudom (Marko 16:1-8).

Luka nas vodi u trenutak kada žene ulaze u grob, ali umjesto tijela nalaze dvojicu u blistavim haljinama. Oni ih podsjećaju: „Što tražite živoga meću mrtvima? Nije ovdje, nego ustade!“ Ova vijest se poput svjetlosti širila njihovim srcima i prenijela učenicima koji u startu ne povjerovaše (Luka 24:1-12).

Kod Jovana, priča postaje lična. Marija Magdalina, plačući, ugleda čovjeka za koga misli da je vrtlar ili gradinar kako prevodi Vuk. Moli ga: „Gospodine, ako si ga ti odnio, kaži mi gdje si ga položio, i ja ću ga uzeti“. Tek kada je čula NJegov glas, prepoznala je Gospoda. „Ravi“ ili „Ravuni!“ uzviknula je, postajući prva glasnica Vaskrsenja (Jovan 20:1-18).

Ali, nijedno od ovih svjedočanstava ne govori o samom trenutku prelaska iz smrti u život. Bez vjere taj trenutak ostaje sakriven iza navaljenog kamena – misterija čuvana od ljudskog oka, poznata samo nebu.

Pravac našeg odnosa prema Jasenovcu i Svetim Jasenovačkim mučenicima postavljen je baš tako, bez perspektive Vaskrsenja, u vrijeme agresivnog ateizma i materializma koje je uslijedilo u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Tada se nije moglo otići dalje od tumaranja po mraku horora, zločina i neljudskih zvjerstava koja su se dogoila u toj strašnoj tvornici smrti. Stradanje jasenovačkih mučenika sagledano samo kroz perspektivu krsta, za naš narod je ostao kolektivna trauma, prijetnja i strah – nepresušni izvor negativne energije koji se lako po potrebi zloupotrebljava i pretvara u mržnju.

Krst Hristov bez Vaskrsenja bio bi najveća tragedija čovječanstva. Prije opisani odnos prema Jasenovcu, među drugim uzrocima, rodio je nažalost nove lične i nacionalne tragedije, straše zločine, ubistva, pogrome i progone.

Međutim, slava Bogu, svjetlost Vaskrsenja zasijala je i iz Jasnovca. U Jasenovcu je zaživio manastir iz kog se tajna Vaskrsenja otkriva svijetu kroz vjeru. Vjera u Vasrksenje donosi utjehu, kako potomcima žrtava genocida, tako i potomcima njihovih dželata. Vjera u Vaskrsenje, kao takva, jedina ima potencijal da donese pomirenje. Samo Vaskrsenje donosi istinski mir. Prve riječi kojima se Hristos obratio svojim preplašenim učenicima bile su: „Mir vam.“

Episkop jednog od najvećih podzmenih gradova srpskog naroda Jasenovca, g. Jovan jednom je opisao radove pred nama kao znak pobjede, znak vaskrsenja koje osvjetljava čak i najmračnija mjesta. I Grob Hristov mračan je do trenutka kada je obasjan sjajem Vaskrsenja.

Tu istu svjetlost je iskoristila sestra Marija kada je oslikavala stradanje jasenovačkih mučenika. Baš kao što je trenutak Vaskrsenja skriven iza kamena, tako i umjetnost sestre Marije otkriva i skriva u isto vrijeme. NJene ikone ne bilježe istorijske scene, nisu to ikonijske verzije onih strašnih fotografija ubijanja, klanja, izgladnjivanja djece, žena i staraca koje su naše prve asocijacije na Jasenovac. Ikone pred nama su zapravo pravi prozori u duhovnu stvarnost. Kroz njih osjećamo preobražaj. Bol i patnja jasenovačkih mučenika više nisu samo slike krsta, već prelaze u trijumf Vaskrsenja i radost.

Sestra Marija, svojim nežnim bojama i suptilnim linijama, vodi nas sa Golgote do praznog groba. Ovo nije samo umjetnost – to je molitva, snaga vjere u Vaskrsenje pretočena u sliku. Pred ikonama sestre Marije, osjećamo da nismo samo posmatrači. NJene slike nas pozivaju da participiramo u tajni, da saosjećamo i da vjerujemo.

One nas vode iza kamena, tamo gdje se tuga preliva u radost, gdje smrt nema posljednju riječ, već gdje Vaskrsenje donosi novi život. Ovo nije samo umjetnost – ovo je poziv na duhovno buđenje i putovanje u susret tajni koja nikada nije u potpunosti otkrivena, ali nas, kroz vjeru i umjetnost, uvijek iznova nalazi.

(MCP)