Predrag Zenović je govoreći o strukturi knjige Zapisi I pričanja u kojoj se autor u prvom dijelu pojavljuje kao glavni lik, a u drugom kao pripovjedač da bi na kraju ustupio mjesto pripovjedača unuku Luki istakao da je ona “svojevrstan omaž tezi Rolana Barta da autora nema, te da tekst govori silinom sopstvene, unutrašnje logike.Zapisi iz Rusije, prvi dio knjige, prema načinu prikazivanja imaju osobinu književnosti, a prema predmetu pripadaju nauci.U Zapisima autor miješa književno-naučne žanrove: autobiografiju, memoare i dnevnik mijenjajući ton i ritam kazivanja stvarajući jedinstvenu pripovjedačku leguru.Predmet zapisa su životno i ideološko stasavanje mladog Luketića u Rusiji početkom druge polovine XX vijeka. … Istorijski kontekst 20 poslijeratnih godina promijeniće sliku svijeta alii moralno- ideološki habitus autora. Ideološka podijeljenost i traganje tako opstajei u svijesti glavnog junaka koji često sa manje ili više distance i kritičnosti uočava pogubnost jednog totalitarnog poretka, ali ne odustaje od ideje boljeg i pravednijeg svijeta.Lisje Fevr je rekao - Da biste se bavili istorijom, odlučno okrenite leđa prošlosti i počnite da živite, jer nauka se ne pravi u kuli od slonovače, već od samog života. Čini se da je u ovom dijelu upravo vrijednost autorovog doživljaja povijesnog; upravo u doživljaju istorije kao sadašnjosti, jer istorija često jeste, kako su pokazali francuski analisti, priča o namai priča o danas. Društva u kojima se istorija poput ruskih mundira sa kraja Zapisa prodaje u bescijenje osuđena suna njeno tragično ponavljanje.Nije začuđujuće da je autor političko-filozofska pitanja izgovorena mišlju mladog čovjeka smiješta u kontekst svog odrastanja u jednom od najvećih političkih eksperimenata cjelokupne ljudske istorije”.

U Đedovim pričanjima se poput kakvog etnološko-arheološkog muzeja, nalik Muzeju nevinosti Orhana Pamuka ređaju literarni eksponati: demižana, krojački salon Napredak, Brod Karlota, Šugarela, kuća u Njegoševoj 4, vrijedna vinčersterka i tajno kućište kojeg više nema- ističe Zenović dodajući nadalje da je“tajno skrovište po mom viđenju upravo simbol autorove poetike, njegovog viđenja književnosti i stvaranja: Ovo kućište je bilo jedino mjesto gdje sam mogao biti sam sa sobom, gdje me niko ne vidi, ne čuje, ne kontroliše, gdje sam mogao zamišljati drugačiji svijet od stvarnosti; svijet opisan u scenama omiljenih romana, gdje sam se mogao poistovjećivati sa junacima tih knjiga, gdje sam mogao mašti davati krila, gdje sam u ludim godinama misaono stvarao slike ljepote i ljubavi, gdje sam doživljavao vrhunac zadovoljstva pjesme nad pjesmama. Skrovište je bila moja tajna , moja sloboda.

Autor koji je imao preslabašno, prebučno, ili prosto preveliko srce da bude general, postao je na sreću svojih čitalaca – istoričarem i piscem i svoju slobodu izborio riječju. Životno iskustvo poput jakog fortunala koji je kroz rupe u zidinama nosio pijesak i kamenje pred prag Mirove kuće donosilo je autoru literene motive i vjeru da su te priče ne samo spas od zaborava, nego i svojevrsna rekonstrukcija svijeta. I opet Bart i njegova misao da tekst je platno u koji su uvezani citati nastali u bezbrojnim kulturnim središtima, tako se literarno platno Mira Luketića tkalo bogatstvom njegovog životnog iskustva. Paštrovići, boljševizam, pravoslavlje, internacionalizam, istorija Budve, Jugoslavija, tako su uvezani semantički slojevi kroz koje autor govori i kojima daje smisao.U našem gradu i na njegovoj obali na kojoj je, kako piše Luketić, sve manje ježeva, lumpara, školjki, grčkog kamena, a dobra se razmjenjuju nekim drugim valutama Zapisi i pričanja su gotovo bojni manevar da se iz zaborava otrgne sjećanje na jedan grad, jedno vrijeme i njegove ljude” – ocijenio je Zenović.

Zato bi se ovo štivo moglo čitati i kao bajka u kojoj se po diktatu žanra o srećnom kraju, glavni junak vraća u svoj rodni grad uz povik “Kočije, dajte mi kočije”; bajka u kojoj se pripovijeda gotovo mitski o dolasku Petra I Petrovića u Paštroviće i pričom o blagoslovu koja ga zauvijek veže za porodicu Luketić uz diskretnu sjenku Mitrovdana. Žanrovsko poigravanja završava se Mirovim kratkim pričama , te naučno-fantastičnim pripovijedanjem njegovog unuka, unoseći čak i jednu basnu u već šaroliki žanrovski kolaž- nadahnuto i impresivno bilježi Predrag Zenović.

Autori unuk i djed komuniciraju kroz tekst uz sve valere intergeneracijskog i interkulturnog dijaloga, smatra Zenović ističući da im je zajedničko ono suštinsko- želja za pričanjem i pričom.

“Zapise I pričanja valja čitati kao kariku kontinuiteta vječne želje za pričanjem koja, spajajući prošle i buduće horizonte, ostavlje neizbrisiv i svevremeni trag jednog čovjeka, jednog vremena, jedne zemlje i jednog grada u pustoši trajanja i prolaznosti”- zaključio je na kraju izlaganja dr Predrag Zenović.
Mr Božena Jelušić je istakla da je Miro Luketić “vitez našeg grada” koji je uvijek za naš grad nešto činio, a 1972. godine kada je došao na čelo Kulturnog centra mnogo je učinio da Budva dobije jednu kulturnu fizionomiju institucije kulture, da se počne sakupljati i arhivska građa i sjećanja o Budvi, da se počnu formirati i institucije ioforme Dani muzike, da grad počne živjeti na jedan način pune kulturne svijesti i samosvijesti.Kao istoričar, Miro Luketić je poželio da sve što je važno za Budvu nekako ostavi u nasljeđe Budvanima.”Kao istoričar Miro Luketić je postmodernista, on je istoriju jednog vremena govorio na način ličnog života, ličnog doživljaja i iskustva i tu je taj Mirov postmodernistički manir koji postaje istorija kao priča ne o vremenu već o čovjeku. Zapisi i pričanja velikim dijelom govore o Rusiji isa ljubavlju prema Rusiji, a završavaju se lingvom frankom našeg vremena, engleskim jezikom” – naglasila je Jelušić poredeći ovu knjigu sa brodom u oluji, koja je pronašla srednji put, tu mjeru i čini se da je na svojnačin njenom kompozicijom i ovim spojem, Miro taj postmodernizam na najbolji način demonstrirao.

Na jednom mjestu - navodi profesorica Jelušić, objašnjavajući svoje Zapise, Miro Luketić kaže da je on pokušao da u priču o Rusiji ne investira ništa iz sadašnjeg vremena, iz onoga što mi sada o tome mislimo i kako procjenjujemo taj period, da ga prosto gleda onim očima kojima ga je gledao kao mladić koji je došao da se tamo školuje za oficira. “On je upoznao jednu drugu Rusiju –navodi Božena Jelušić - Rusiju običnih i srećnih ljudi i on je u toj zemlji ne samo bio srećan, ne samo našao ljubav i formirao porodicu, nego i ponio jedno nevjerovatno blago u sferi obrazovanja, znanja, vještina, svega onoga što ga je kasnije učinilo ovako uspješnim u svim poslovima kojima se bavio. Upravo, ta sposobnost da nas natjera da Rusiju vidimo iz drugog ugla, da znamo da jeste tu bila i Kolima, da su tu bile grobnica za Borisa Davidoviča… i da ta “nova Atlantida” možda i jeste ponijela vise žrtava nego Drugi svjetski rat, ali smo znali da je u tom periodu to bila jedna zemlja koja je mogla da pruži sreću.Koja je to Rusija koju nosimo zavisi od toga na koji način smo je vidjeli. Dakle, Miro nas je poveo u SSSR koji je postao već odavno pripovijest, literarizovana tema sa svojim Solženjicinom, Pekićem, Kišom, sa svojim pričama sa Kolime, sa gulazima i crnim maricama, sa patnjom kojom je trebalo platiti jednu utopiju ipitanjem kako je uopšte bilo moguće živjeti u toj “mračnoj” zemlji. Onda je Miro Luketić počeo da rekonstruiše i priziva negdašnjeg sebe, onog mladića koji je širom otvorenih očiju i otvorenog srca opijen mladalačkim idejama i ljubavlju prema prvoj zemlji socijalizma i željom da uspije, nekada krenuo prema njoj vrletnim stazama tek oslobođene domovine. Biti u Rusiji u osjetljivo vrijeme raskida saInformbiroom, u vrijeme kada je Sovjetski savez još uvijek nemilice punio svoje sibirske logore, sigurno nije bilo lako. Ali, Miro je imao sreću da zađe u miran rukavac istorijskog vremena, to je rukavac koji je najvjerovatnije oformilo i svojevrsno političko računanje na mogućnost da mladi jugoslovenski oficiri docnije ipak nečemu i posluže i da se stvori ta bolja veza između socijalističkih zemalja. Tako mu je umjesto surovih sibirskih zima i neljudskih tortura pripala sudbina onih sovjetskih građana koje vrijeme nije gazilo, koji su imali prilike da se bore i uspiju, vodeći uvijek računa o zahtjevima jednog režima i njegovim bespogovornim očekivanjima;mogao je da upozna ljepšu stranu Rusije, njenu prebogatu kulturu i tradiciju, da upozna rusku porodicu, da voli djevojke, da nađe odanu suprugu, da prvi put gleda balet, da vozi stotkom svoj prvi motor, da padne na klizalištu i da mu ukradu prvi sat. Sigurna sam da bi sa pozicija današnjeg istorijskog znanja i spoznaje o strahotama gulaga Miroslav Luketić daleko dramatičnije doživio svoj boravak. Međutim, tek poslije Staljinove smrti moglo se početi i drugačije govoriti i misliti i tada je prema Rusiji, sticajem okolnosti, hitnuta jedna mreža, jedna udica koja će uhvatiti i Mira i vratiti ga nazad u zavičaj. A ta udica je bio film Mreža koji je sniman u Buvi i kada je Miro u dalekoj sniježnoj Rusiji gledao ovaj film, vidio Budvu, tom se “udicom” vratio u zavičaj.”

U epilogu Luketić je sam istakao da svoje kazivanje nije podešavao ni prema kom vremenu, već je kazivao svoju tadašnju istinu.

Govoreći o Đedovim pričanjima, profesorica Jelušić ističe da je to u stvari jedna skrinja iz koje se otvara stara Budva.
Djelu i ličnosti Miroslava Luketića treba dodati jednu nevjerovatnu dozu hedonizma, ljubavi prema životu, umijeće da bude optimista i da bude srećan, što bi svakom mladom čovjeku moglo da posluži kao primjer kako se boriti protiv depresije, protiv beznađa, ali i kao znak da uvijek treba učiti da bi se opstalo.


JU Narodna biblioteka Budve