Ilustracija, Foto: Monitor

„Kada sam počinjao sve je obećavalo. Fakultet za leđima, ispred mene mogućnosti… Posao na kome učim, usavršavam se… fleksibilno radno vrijeme“, govori nam sagovornik u kasnim dvadesetim, sada frilenser u IT industriji.

On otkriva kako u crnogorskim uslovima izgleda priča o burn-outu ili sindromu izgaranja. Nakon idilične prve godine, kaže, stiže period sa gomilanjem obaveza, dedlajnima, noćnim radom i višesatnim telefonskim razgovorima. „Fleksibilno radno vrijeme je najveća zamka u koju sam upao. Osam ujutro ili osam uveče, radni dan, vikend, praznik… Nije vrijeme fleksibilno, već ti“, ogorčen je. Manjak energije, nesigurnost, konstantna napetost, loš san… problemi su se gomilali.

„Onog jutra kada sam se pozdravio sa kancelarijom i počeo da radim za sebe, pola problema je nestalo“, saopštava nam svjestan da ovo nije pravo rješenje za sindrom izgaranja, i da to nekom drugom sigurno ne bi donijelo boljitak. Njegova priča nosi i upozorenje – većina ljudi koji proživljavaju burn-out kod nas niti ga prepoznaju, niti imaju kome da se obrate za savjet.

Kako da mladi prepoznaju te pojave? Konstantan umor, razdražljivost, obavljanje posla sporije ili sa više grešaka, nepostojanje zadovoljstva nakon izvršenja zadataka, problemi sa spavanjem, dekoncentrisanost, gubitak motivacije, konflikti oko sitnica, cinizam, neobjašnjiva bol u mišićima, zanemarivanje porodice, prijatelja, sebe i sopstvenog zdravlja su neki od simptoma koji mogu upućivati da se upalila crvena lampica vašeg burn-out rezervoara.

O ovome kod nas poneki medijski stubac ili usputni projekat. Problemi sa mentalnim zdravljem radnika ne nalaze se ni na listi profesionalnih oboljenja.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definisala je: „Izgaranje je sindrom koji je konceptualizovan kao posljedica hroničnog stresa na radnom mjestu sa kojim se nije uspješno upravljalo”. Domaći mediji su prije par godina prenijeli vijest da države članice SZO u zdravstvenim ustanovama treba da počnu da primjenjuju odluku o sindromu sagorijevanja počev od 1. 1. 2022. Prevedeno – zbog izgaranja na poslu može se na bolovanje. U Crnoj Gori, pitanje je kada.

Primjer BiH koja je od zemalja Zapadnog Balkana otišla najdalje sa ovom pričom, znakovit je. Sindrom je priznat na papiru, ali je implementacija na čekanju. Glasa nema ni od poslodavca, ni od radnika, ni od države koja to treba da uredi. Bez zakonske osnove, potvrda koja dokazuje ovo oboljenje nema težinu ako želite da otvorite bolovanje. O tome odlučuje poslodavac.

U našim strategijama mnogo je brige o mladim radnicima. „Zapošljavanje je ključni mehanizam za uspješnu integraciju mladih u društvo i usko је povezano sa drugim aspektima života. Visoka nezaposlenost ovu ciljnu grupu potencijalno izlaže riziku od marginalizacije, socijalne isključenosti i siromaštva“, stoji u Programu podrške za zapošljavanje mladih u 2022. godini gdje navode i da strategije i programske politike u svim sferama razvoja treba da budu posvećene mladima. O mentalnom zdravlju mladih radnika ni pomena.

Strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2019-2023 navodi da Еvrоpski spоrazum za mentalnо zdravlje i blagоstanje prihvaćen na kоnferenciji 2008. gоdine, оdređuje pet priоritetnih pоdručja djelоvanja u zaštiti mentalnоg zdravlja. Među njima i mentalnо zdravlje na radnоm mjestu. To je sve što o ovoj temi piše u ovom dokumentu.

A da su mladi naročito podložni ovom sindromu potvrđuju brojna istraživanja. Generacija Z (rođeni sredinom devedesetih do početka 2010-ih) trenutno ima „najgoru kolekciju stresova” među radnicima – od nedostatka snage na poslu do finansijske nestabilnosti, normalizacije kulture užurbanosti i nemogućnosti opuštanja. Istraživanje Deloita iz 2021. pokazalo je da se 41 odsto milenijalaca (rođeni od 1980 do sredina 1990-ih) i 46 odsto ispitanika generacije Z osjećalo cijelo ili većinu vremena pod stresom zbog svoje finansijske situacije.

Vrijeme ispred ekrana takođe može pogoršati problem. Generacija Z će vjerovatnije koristiti društvene medije za opuštanje četiri do pet sati dnevno, gotovo sat više nego milenijalci. To može voditi ignorisanju notifikacija i poruka vezanih za posao koje će stalno iskakati na ekranu.

Mnogo je teorija koje stoje iza sve većeg broja mladih ljudi sa anksioznim poremećajima. Neki stručnjaci tvrde da moderni uređaji poput pametnih telefona i računara obeshrabruju ljude od interakcije licem u lice koja je neophodna za zdravo mentalno stanje; ista tehnologija ponekad tjera zaposlene da ostanu u kontaktu sa poslom 24 sata dnevno. U igri je i globalizacija i druge ekonomske dinamike koje povećavaju pritisak konkurencije na mlade stručnjake da se istaknu. Psiholozi smatraju da su dijelom krivi i današnji roditelji koji od svoje djece očekuju više nego prethodne generacije. Brojna istraživanja koja nam stižu iz Evrope pokazuju zapanjujuće brojke mladih ljudi koji za prevazilaženje ovih problema koriste neku vrstu antidepresanata.

Izgaranje je problem koji je dodatno eskalirao za vrijeme pandemije korona virusa i lockdowna. Ljudi su domove pretvarali u kancelarije. Kada smo kod COVID-19, pomenimo da su oni koji su diplomirali u posljednjih šest godina suočeni sa dodatnim poteškoćama. Stasali su u tjeskobnom i neizvjesnom vremenu. Mnogima je iskustvo fakulteta bilo dijelom i virtuelno ili su započeli svoje prve poslove bez neposrednog kontakta sa kolegama. Kada se jednom naviknu na poslovno okruženje shvataju da se na poslu može pregorjeti na više načina – ako ne postoje adekvatni uslovi za rad, ili postoji nejednaka raspodjela posla; od niske plate; dužeg radnog vremena od 8 sati i učestalih radnih vikenda…

Stres za mlade radnike počinje na putu ka tržištu rada. I u našim strategijama je uočen ovaj problem. Obrazovпe iпstitucije пе pripremaju nas dovoljпo za zahtjeve tržišta rada. U zvaničnim izvještajima je naglašeno da zпаčајаn udio mladih radi poslove izvaп svoje struke ili one koji zahtijevaju niži nivo kvalifikacija od stečenog na fakultetu.

Politika „ako ti nećeš, ima ko hoće“ koja nas ovih dana skupo košta u mnogim poslovnim sektorima, je među prvim pravilima tržišta sa kojim se susreću oni koji dolaze. Dodajmo tome određeni пivo пероvјегепја mladih u fuпkcioпisaпje tržišta, nepotizam, partijske veze, slabo plaćen rad… i eto rama u koji će se lijepo uklopiti portret mlade osobe koja je sagorela za kancelarijskim stolom nakon par godina od zaposlenja. Kod nas je odomaćen stav da teret posla treba prebaciti sa pleća radnika sa više staža na one koji dolaze. U svijetu se odavno priča da su mlađi radnici skloniji mentalnim problemima, među njima i burn-outu.

Izgaranje nosi mnogo negativnih posljedica u gotovo svim područjima života. Studije su pokazale da najčešća fizička posljedica dolazi u obliku kardiovaskularnih bolesti ili simptoma nesanice i depresije. Postoji opasnost od razvijanja dijabetesa tipa 2, problema sa sistemom za disanje, visokog krvnog pritiska…

U svijetu, poslodavci koji su osvješteni po pitanju ovog problema, već koriste neke preventivne mjere. Jedna od osnovnih je redovan razgovar sa mladim radnicima. Dobar poslodavac će tako znati kakvo je njihovo normalno ponašanje i prepoznati promjene. Redovne pauze su takođe obavezna stavka, a jedna od najvažnijih je plan zdravstvene zaštite koji nudi jednostavan pristup uslugama mentalnog zdravlja.

Rješavanjem nekoliko faktora na radnom mjestu može se uraditi puno pokazuju brojna istraživanja. Radnicima treba obezbijediti vrijeme i alate potrebne za obavljanje posla, ponuditi im šansu da imaju određenu kontrolu nad načinom na koji obavljaju svoj posao, osigurati im da budu prepoznati i nagrađeni za dobro obavljen posao, pružiti piliku za unapređenje i osjećaj da se sa njima postupa pošteno…

U Crnoj Gori izuzetno je mali broj poslodavaca koji su radno okruženje adaptirali dobrobiti zaposlenih. S obzirom na činjenicu da ih zakon ne obavezuje na prilagođavanje dobra je vijest da u Crnoj Gori uopšte i postoje firme koje obezbjeđuju određenu vrstu beneficija svojim zaposlenima kako bi ih sačuvali od izgaranja na poslu.

Konsalting ili savjetovalište, telefonska linija za pomoć zaposlenima, klizni radni dani, rad od kuće, određeni prostori u krugu firme koji su određeni za relaksaciju i striktno zabranjeni za bavljenje redovnim poslovnim aktivnostima… samo su neki od načina koji se isprobavaju u rijetkim kolektivima u Crnoj Gori. Sve je još u povojima, a situacija zahtjeva promptnu reakciju.

Postojanje psihologa ili druge stručne osobe u kolektivu trebalo bi da postane norma. U zemlji u kojoj ne postoji ni medicina rada, ovakve ideje su puste želje.



(Monitor)