Foto: Grad teatar

Moderatorka večeri je bila profesorica i pisac Božena Jelušić koja je kazala da je Brkovićev novi roman potpuno drugačiji od prethodna tri.

“Ovaj roman je svojevrsna vrsta posvete Podgorici, on je Podgorica kakva bi možda trebalo da bude ili kakvu znamo samo u nekim njenim dijelovima. Događa se od marta 1932. do 1. januara 1933. godine, to je tačno 90 godina prije ovog našeg vremena i kad pogledate roman imate priliku da vidite negativ iz koga se vrlo lako čita pozitiv ovog našeg trenutka. Sve moguće veze, nerazriješeni konflikti, frustracije, sve što sada razdire i još dugo će razdirati ne samo Crnu Goru već Jugoslaviju i cijeli svijet. Roman uokviruju dvije igre, šah i fudbal. Priča o formiranju šahovskog kluba u Podgorici otvara prostor za jednu potpuno novu dimenziju romana i na svoj način oblikuje i strukturira roman. Druga igra je fudbal i čini mi se da je u ovom romanu Balša Brković najviše homo ludens, čovjek koji se igra. Roman je pisan tako da osjećate lakoću sa kojom je pisan, ljubav prema gradu i ljubav prema pisanju. Roman je prožet jednim optimizmom koji je zarazan”, kazala je ona.


Foto: Grad teatar

Brković je na samom početku naglasio da mu je veoma drago što je na Trgu pjesnika.

“Budući da je ovaj prostor odigrao jednu ulogu koja je možda zaboravljena, ali sasvim davno 1996. godine ovdje se prvi put desilo, u tada u oštro podijeljenoj stvarnosti crnogorskoj, da su četiri crnogorska pisca Igor Marojević, Aleksandar Bečanović, Andrej Nikolaidis i moja malenkost, došli na Trg pjesnika i nastupili ovdje. To je tada bila senzacija, čak su nas i neke partije napadale. Mene je rođeni otac napadao zbog toga, ali ja sam bio uvjeren da je taj bojkot bio besmislen i da je komunikacija ono što je neodvojivo od bića književnosti. U tom smislu ja ovaj Trg pjesnika doživljavam kao jednu tačku susreta i jednu vrstu onoga što jeste bila namjera osnivača, da to bude u onoj najboljoj helenskoj tradiciji trga i prostora za susret. Nešto od toga postoji upravo u ovom romanu, ta Podgorica u kojoj se odvija ovaj roman i ona je takva samo u mom romanu”, kazao je Brković i objasnio da je 1932. godinu odabrao jer mu je omogućila mješavinu faktografije i čisto fikcionalnih likova.

“Postoji urbani mit da je Tin Ujević boravio u Nikšiću dva mjeseca 1932. godine kod Nikše Kokolja. Ja nisam mogao da odolim jer Ujevića volim i smatram ga sjajnim pjesnikom da jedan od razloga za 1932. godinu bude upravo taj Ujovićev boravak u Nikšiću. To je bio način da ga dovedem na otvaranje šahovskog kluba u Podgorici da kaže jednu svoju pjesmu i da to ima, na dvostruk način, katarzično dejstvo. On govori pjesmu “Rusija”, a bitno je istaći da četvrtinu likova u romanu čine bijeli Rusi. Budući da moji likovi osnivaju šahovski klub, a tada to niste mogli raditi, a da ne uključite Ruse koji su većinom bili dobri igrači i igrom slučaja su tada tri najbolji igrača u Crnoj Gori bila tri Rusa. Moja namjera je bila da kroz taj miks književne imaginacije i stvarnosti pokažem kako zapravo može da se mijenja društvo upravo iz tih nukleusa, onih koji imaju viziju i petlju, koji imaju potrebu da mijenjaju društvo na suštinski način. U ovom romanu se to odvija kroz priču o šahovskom klubu, a postoji još jedan, za to doba “smrtni grijeh”. Oni hoće da osnuju i žensku sekciju što je tada bilo nemoguće. Postojale su samo dvije ženske sekcije u to vrijeme u Mariboru i Subotici, to vam dovoljno govori koliko je to bilo daleko. Meni je to trebalo iz više razloga, ali ja sam htio da ovaj roman bude različit od globalnog stava da se sve što je ozbiljno tiče samo muškaraca.”


Foto: Grad teatar

Brković je otkrio i da postoji više ličnih razloga za smještanje radnje romana u 1932. godinu.

“Imao sam 13 godina i moja porodica je ljetovala sa porodicom Radovana Zogovića, a ja sam ga tada pitao kada je prvi put vidio Titograd. On me ispravio, rekao mi je da se Titograd zvao Podgorica i da se to desilo 1932. godine i da je lutao Podgoricom par dana usljed određenih okolnosti. Meni je to ostalo negdje u svijesti kada sam krenuo u planiranje ovog romana i shvatio sam da mi je to dobra prilika da njega i njegovog brata od tetke, Milovana Đilasa, kao mlade studente dovedem u tu moju Podgoricu 1932. godine budući da su njih dvojica predstavljali dva različita pola iz ljevičarske i komunističke priče u Crnoj Gori. Tu se pojavljuje i mitropolit Dožić, taj lik ima određenu težinu, književno je zanimljiv i ima određenu ulogu u strukturi romana. Naravno, tu je i Bora Kostić, čuveni šahista za koga ne znam da li je bio u Podgorici. Ja sam njega, kao i Tina, doveo u Podgoricu na otvaranje tog šahovskog kluba. Crnogorcima je, naravno, najvažnije pitanje bilo od kojih je Kostića glavni velemajstor. Neke ličnosti su dobrodošle za tu priču i zato su tu. A zapravo je priča o snazi da se pomjere stvari, da se mijenja društvo i da se autentičnost osvaja na onaj način na koji i treba.”

Jelušić je kazala da roman i strukturno mnogo duguje šahu.

“On ima jedno sporo otvaranje da bi onda priča snažno dobijala na dinamici i rezultirala jednom izuzetno efektnom završnicom”, kazala je ona, a Brković je dodao da je šah neiscrpna igra.

“Kao što su neiscrpni književnost i poezija. Na neki način ta igra jeste zona čiste umejtnosti. To je igra jasnih pravila, ali ta pravila ne sprečavaju prostor beskrajne imaginacije. To je ono što je važno za šah. Ima jedno mjesto kada jedan od mojih junaka priča sa Borom Kostićem i kaže mu da vjeruje da je šah način da se društvo mijenja, a Kostić mu kaže da je vrlo neobično da jedna igra koja je nevjerovatno drevna, koja je prastara, može da služi kao metod modernizacije jednog društva. Zapravo jeste tako i to jeste dio magije šaha.”

Čitajući Brkovićev roman Jelušić je imala potpuno jasan utisak da čita jedan izrazito feministički roman iz pera muškarca.

“Za mene je izuzetno značajno što feministički roman piše muškarac i što mu upravo partija šaha, to gdje pomaže strategija, gdje je talenat mnogo važniji, a talenat ženski u patrijarhatu uvijek i neopozivo propada, postaje način da se društvo pomalo mijenja”, kazala je Jelušić, a Brković je dodao da mu je namjera apsolutno bila takva.

“Ja nisam žena i ne mogu pisati feministički roman na ženski način. Ali, ja to želim i mogu na način muškarca. Mislim da to ima težinu i značaj. Svaka pjesma koju sam napisao je feministička jer svaka poezija je u suštini ženska rabota. Milan Kundera je kazao da pisac nastaje u kući žena i to je potpuno tačno. U određenom smislu ja smatram da su priroda moje umjetnosti i njeno biće žensko. Tako da ta namjera nije sporna. S druge strane htio sam da prizovem jednu vrstu prirodnog feminizma kog se sjećam, koji je uvijek postojao kod nas južnjaka. Zato tu postoji jedna starija ugledna gospođa koja u jednom momentu objašnjava mlađim ženama i kaže: “Kakva ravnopravnost, mi smo bili ravnopravni dok smo odrastali, bez problema smo bile ravnopravne s muškarcima, tukle smo se s njima i ništa nam nisu mogli. Ali, kad su nam objasnili da smo mi žene i da treba da se udajemo, tada je prestala ta vrsta prirodne ravnopravnosti”. To mi je bilo važno i htio sam da prizovem tu vrstu svijesti koja ide uz južnjake. Južnjačke žene su pravile istoriju i civilizacije i tu nema priče, to što ostanu zapamćeni samo muškarci je potpuno druga stvar. Jedan novinar koji je radio sa mnom intervju prije nekoliko godina i koji je poznavao crnogorsku književnost mi je kazao da jedino kod nas postoje ženski likovi. Tada nisam mnogo o tome razmišljao, ali sam onda shvatio da je crnogorska kniiževnost tradicionalno nevjerovatno deficitarna sa ženskim likovima. Nije da ih nema, ali su uvijek kao sestra Batrićeva, vještica baba, uvijek su neka vrsta radikalne ilustracije i funkcije. Ja sam ovdje htio ženske likove koji donose drugačiji način mišljenja i osjećanja.”

Jelušić je istakla da roman ima 15 cjelina, da svaka cjelina ima svoje scene i da bi na osnovu njega mogla nastati kvalitetna TV serija.

“Roman je filmično rađen. Čini mi se da bi on pružio pravu galeriju, vojsku šahovskih figura, karakternih formacija koje bi bile izuzetno produktivne za televizijski žanr. Mislim da bi Crna Gora tada o sebi govorila mnogo bolje i ljepše nego što govori nekim drugim mini serijama koje pedaliraju jedan isprazni nacionalni narativ. Naravno, treba da postoji ponos, ali primarno ljudski pa tek onda sve ostalo”, kazala je Jelušić dok je Brković objasnio da je jedna od matrica za pisanje romana bila upravo jedna televizijska serija.”

“Ja sam bio dječak dok se emitovala ta serija o Splitu i zvala se “Velo misto”. Ona je obuhvatala tridesetak godina, a moja namjera je bila drugačija. Jedna vrsta toposa, grada, berbernice, novinarskog bifea, ruske čitaonice, htio sam da to bude dio romana i ove priče. Čini mi se da je na neki način zanimljiva i filmična priča, to je bio moj način da sebi olakšam dok pišem, da sebi predstavim stvari. Bilo mi je važno upravo to da imam vizuelno jasno sve o čemu pišem”, kazao je Brković.