Sin Antuna Andrića i Katarine Andrić rođen je u Dolcu kod Travnika iako su mu roditelji bili iz Sarajlije. Bez oca ostaje kao dvogodišnjak i djetinjstvo provodi u Višegradu gdje završava osnovnu školu. On se 1903. godine vraća u Sarajevo i upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku školu. Svoju prvu pjesmu “U sumrak” objavljuje 1911. godine u Bosanskoj vili.

Kao gimnazijalac, Andrić je bio pripadnik naprednog revolucionarnog pokreta protiv Austrougarske vlasti "Mlada Bosna" i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. Nakon vijesti o izvršenom sarajevskom atentatu i smrti Franca Ferdinanda 1914. godine vraća se u Hrvatsku, a po dolasku u Split austrijska policija ga hapsi i odvodi prvo u šibeničku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj kao politički zatvorenik ostaje do marta 1915. godine. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju mu kućni pritvor u Ovčarevu, u kojem ostaje sve do ljeta 1917. godine. Nakon robije, Andrić dovršava knjigu stihova u prozi "Ex Ponto", koja je objavljena u Zagrebu 1918. Početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. U pismima koja piše prijateljima otkriva da učestvuje u književnom životu prijestonice, kao i da se druži sa Crnjanskim, Pandurovićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane "Moskva".

Početkom 1920. započinje svoju diplomatsku karijeru, ali i objavljuje novu zbirku pjesama u prozi "Nemiri", kao i pripovijetku "Put Alije Đerzeleza" i ciklus pjesama "Šta sanjam i šta mi se događa". U Gracu je diplomirao i doktorirao 1924. godine, a vrijeme između dva svjetska rata proveo je u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.

Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama, Ivo Andrić postaje dobitnik Nobelove nagrade koja mu je 1961. godine uručena za roman "Na Drini ćuprija", kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "istoriji jednog naroda", uz obrazloženje da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz istorije svoje zemlje".



Pored transparentnih bitki ovog velikana takođe su postojale i unutrašnje koje nisu bile toliko znane. Poznat po svojoj zatvorenosti dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović (kostimografkinja Narodnog pozorišta u Beogradu), ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića (novinar i prevodilac), ženu kojoj se nije nadao, ženu koju nema ali koja, kao plod njegove mašte, često dolazi kod njega na raznim mjestima, u raznim situacijama, daleka, divna, nedostižna!

U njegovim književnim djelima srećemo lepezu ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, gospođa i kontesa, ali samo jedna od svih njih je "Jelena, žena koje nema"- pripovjetka bez fabule, u kojoj je Andrić izneo osjećanja za koja niko nije slutio da zaista postoje duboko u njemu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći pravu bujicu osjećanja čovjeka koji zaista dugo i iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova - pa je zato nema.

Svakodnevno joj je pisao pisma koja je slao na adrese gdje ona tek treba da stigne, kako bi je pošta dočekala i iznenadila. Sve do smrti Nenada Jovanovića, Andrić svoja pisma uvek počinje sa: "Dragi prijatelji," i svako potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala pre jednog njegovog polaska na put – Mandarin.

Nenad umire 1957. godine i tada nastupa period nepodnošljivog ljubavnog jada zakletog neženje koji više ne može i neće da živi bez nje, pozorišne slikarke (kako je imao običaj da je zove). Godinu i po dana kasnije (1958) su se venčali. Tek tada je priznao da je pišući priču "Jelena, žena koje nema" imao na umu svoju sadašnju suprugu. U prilog tome da je njegova ljubav prema njoj bila prava, iskrena i snažna, ona koja raste od jutra prema večeri, ona koje je više danas nego juče a mnogo manje nego sjutra, govori podatak da sada već oženjen, šezdesetšestoogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput nestašnog dečaka, udvara svojoj supruzi Milici.

Poslovica kaže: "Ni jedna prava sreća ne traje dugo, svaka je kratkotrajna." Milica je posle duge i teške bolesti, preminula 1968. godine. On ju je volio i poslije njene smrti.

"Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja" – ove riječi posvetio je svojoj voljenoj Milici Ivo Andrić, čovjek koji je 30 godina volio i čekao jednu ženu.