Foto: privatna arhiva

Na najopštijem nivou u tekstu se iznosi pretpostavka o prirodi čovjeka kao radoznalog bića, voljnog da uči, stiče vještine i ostvaruje sopstvene talente. Na opažajnom nivou susrećemo se sa djecom koja razvijaju frustracije u odnosu na školu i ne stiču suštinsko znanje. Prisustvo pritiska u obrazovnom procesu, koje je u vezi sa neadekvatno postavljenim zahtjevima, pretpostavlja se kao ključni razlog neuspjeha škole u ostvarivanju svojih društvenih funkcija (na prvom mjestu, razvoj zdrave ličnosti i sticanje funkcionalne pismenosti).

Problemi obrazovnog sistema u kontekstu crnogorskog društva su mnogobrojni. Ovaj tekst će se prvenstveno baviti osnovnim obrazovanjem kao kritičnim peridom u dugom obrazovnom procesu jednog mladog čovjeka, pošto predstavlja ulazak u svijet formalnog sticanja znanja. Posebno treba istaći aspekt škole kao jednog društvenog miljea u kojem se dijete i obrazuje i vaspitava, ali i razvija vlastitu ličnost i njen socijalni aspekt.

Osnovna teza ovog teksta je da zadatak osnovnog obrazovanja nije sticanje mnoštva znanja koje će osposobiti mlade članove društva i uvesti ih u svijet odraslih sa dovoljno znanja koja će omogućiti stabilno funkcionisanje i napredak društvenog sistema. To je zadatak srednjih škola i fakulteta. Osnovna škola prvenstveno treba da pruži stimulativni ambijent u kome će svaka individua u skladu sa svojim osobenostima, interesovanjima, talentima, ali i vlastitim dometima i ograničenjima moći da stekne funkcionalno znanje, a ne mnoštvo reproduktivnog. Od presudne je važnosti da tokom učenja ne stekne frustracije i averziju prema školi. Nažalost posljedice mogu biti znatno ozbiljnije od nezadovoljavajućih ocjena. Posebno je osjetljiv period učenja čitanaja i pisanja. Uočljivo prisustvo pritiska u ovom procesu je višestruko štetno po djecu. Međutim, razne oblike pritisaka trpe i roditelji i nastavnici, pri čemu su uticaji međusobno isprepletani.

Da li osnovna škola kao institucija koja treba da, između ostalog, pruži funkcionalno znanje ostvaruje svoju društvenu funkciju? Sudeći po rezultatima PISA testiranja, koji testiraju upravo funkcionalno znanje, to nije slučaj. Sasvim suprotan zaključak možemo izvesti ako pogledamo statistike uspijeha naših učenika u kojima dominiraju odlični. Previše odličnih đaka, a preslabi rezultati na PISA testovima govore o tome da se bavimo formom, a ne suštinom što je posljedica “trke” za ocjenama. U tekstu će se sagledati upadljiv jaz između statistike školskog uspjeha naših đaka i njihovog postignuća na PISA testiranju.

Nadalje, sagledaće se statistika uspjeha naših osnovaca u školi iz perspektive normalne raspodjele inteligencije u populaciji učenika. Naime, inteligencija kao jedan od odlučujućih faktora za uspjeh u školi je normalno raspoređena u populaciji, što znači da većina djece spada u osobe sa prosječnom inteligencijom. Pa bi shodno tome očekivali i da uspjeh učenika ima normalnu raspodjelu, tj. od većine bi se očekivao dobar uspjeh. Međutim, uspjeh učenika u školi nema normalnu raspodjelu, već je raspodjela asimetrična i znatno pomjerena ka višim rezultatima. Posebno je upadljiv relativni udio odličnih đaka.“Višak” odličnih se može objasniti kao posljedica isporučivanja rezultata u vidu petica koje đaci postižu pod pritiskom da zadovolje formu. U toj trci za ocjenama izgubi se suština, a to je obrazovanje mlade osobe da misli, da ovlada upotrebom jezika. Koliko su to povezani procesi ukazuje nam složeno značenje pojma logos koje obuhvata, pored ostalih, govor; um, razum, moć mišljenja i rasuđivanja,… Upravo, u ovome se ogleda zadatak osnovnog obrazovanja.

Neadekvatno postavljena ljestvica

U našem obrazovnom sistemu su prisutni mnogobrojni pritisci. Na najopštijem nivou, društveni pritisak za postignućem, koje treba biti mjerljivo peticama, je primaran. Na individualnom nivou, preko roditelja, koji su najzainteresovaniji za dobrobit svoga djeteta, direktno se prenosi na djecu. S tim je udružen i vremenski pritisak u procesu savladavanja gradiva. Naime, nastavnici imaju zadatu dinamiku prelaženja gradiva.
Prvenstveno bih argumentisala u prilog tezi da su pritisci kako nepotrebni tako i višestruko štetni. Pritisak u procesu učenja je nepotreban ako se pretpostavi priroda čovjeka kao radoznalog bića, željnog da uči, razvija svoje sposobnosti i talente. Međutim, odjeljenje kao cjelinu čine pojedinci sa svojim osobenostima, različitim kognitivnim sposobnostima, vlastitim dometima. I ako su dometi u učenju individualni, domet na nivou populacije je iskazan normalnom raspodjelom inteligencije u populaciji učenika, koja se pretpostavlja kao odlučujuća pretpostavka uspjeha u školi. To bi značilo da možemo očekivati da će većina učenika postići dobar uspjeh u školi. Shodno tome nastavnik ne bi trebao da bude pod pritiskom da pređe gradivo koje je centrirano prema odličnima, pa da trojka bude okrnjena petica. Trojkom se ocjenjuje učenik koji nije postigao peticu- dostigao ljestvicu. Nedostizanje ljestvice je frustirajuće iskustvo.

Obim nastavnog programa bi iz perspektive normalne raspodjele trebao da bude centriran ka trojci (prosjeku). Dakle, obim i brzina usvajanja gradiva bi trebalo da budu adekvatni mogućnostima većine učenika. U tom slučaju dobar uspjeh bi pretstavljao postizanje cilja u potpunosti- dostizanje ljestvice, jer bi obavezno gradivo bilo oslobođeno usložnjavanja koje se zahtijeva od viših ocijena. Dostizanje ljestvice prati prijatno osjećanje postignuća.

Šta znači pristup obrazovanju koji u fokus stavlja ocjenu 3? U najkraćem obrazovanje orijentisano ka prosjeku, savladivo gotovo svima, što bi trebalo da znači manje frustracije i pritiska koje posmatramo kao inhibitore procesu učenja i kao negativne faktore u pogledu razvoja ličnosti. U fokusu je sticanje suštinskog, bazičnog znanja. Sa te tačke nadareni učenici skloni studioznom učenju lako odskoče, dok nažalost određena manjina učenika ne uspijeva da savlada gradivo, pri čemu razlozi mogu biti i prirodnog i društvenog porijekla (teškoće pri učenju, nesređena porodična situacija,…).

Polufakultativni predmeti bi mogli biti dobar koncept koji bi omogućio da se temeljno i optimalnom dinamikom usvoji osnova, suština iskazana jednostavnim i jasnim pojmovima, slikovito, interaktivno, a da se paralelno usložnjava obim i nivo znanja, što bi predstavljalo neobavezni dio predmeta. Na taj način bi neka djeca tek čula nešto više o temi, dok bi djeca zaintresovana za određenu temu odnosno predmet na taj način produbila znanje i ne bi bila uskraćena da dostignu svoj domet. Ovo bi ublažilo i razlike među djecom u pogledu mogućnosti da održe koncentraciju na času. Tako bi početak časa bio posvećen savladavanju obaveznog gradiva, dok bi nastavak časa bio posvećen neobaveznom produbljivanju teme.

U savremenom svijetu, u kontekstu interneta, sveopšte dostupnosti podataka, brzine dostizanja novih znanja, promjenio se pojam znanja. Naime, memorisanje činjenica je odavno izgubilo važnost, dok je presudno znati kako doći do informacija i kako ih povezati. Imajući u vidu brze promjene u svijetu znanja naš školski sistem se pokazuje kao izrazito anahron. Od učenika se očekuje da izbifla odgovor i takvo reprodukovanje “naučenog” se visoko vrednuje.

Dakle, školski sistem bi trebalo da prilagodi obim i dinamiku učenja prema većini prosječnih, a ne prema manjini najboljih. Bez temeljnog usvajanja osnove se ne može nadograđivati znanje. Posljedica toga je da mnogi đaci usljed nemogućnosti da uhvate korak sa gradivom gube motivaciju za učenjem. Tada nam se čini da je djecu potrebno tjerati da uče i pritisak se opravdava kao neophodan da bi djeca htjela da uče. Sjetimo se da smo pretpostavili da je čovjek biće voljno da stiče nova znanja. Međutim, mnogi učenici su itekako nevoljni da uče. To navodi na zaključak da će se ta prirodna težnja ka učenju ostvariti samo ako su uslovi učenja adekvatni (savladiv obim i odsustvo vremenskog pritiska), odnosno kad je cilj dostižan (adekvatno podignuta ljestvica). U protivnom se javlja frustracija koja vodi do gubitka motivacije, često do averzije prema školi, a nekada i do agresije.Tako da su posljedice pritiska koji je uključen u nastavni proces višestruko negativne po razvoj ličnosti djeteta.

Pritisak roditelja je dominantan i direktan kako na djecu tako i na nastavnike. Sindikat prosvjete Crne Gore je sproveo istraživanje Nasilje nad nastavnicima, koje je pokazalo prisustvo pritiska i nasilja nad nastavnicima od strane roditelja i uprave, ali i od strane učenika. Čak 42% nastavnika doživjelo je pritisak roditelja u vezi ocjene đaka, a više od 35% iskusilo je isti vid pritiska od uprave škole. Istraživanje ukazuje na spiralu pritiska, pri čemu su uticaji višesmjerni i sa kumulativnim efektom.

Saznanja o tome kako prezahtjevni roditelji utiču na dijete ukazuju na štetu koja se čini djeci u pogledu izgradnje slike o sebi, osjećaja sigurnosti i vlastite vrijednosti. Interakcionizam (Cooley: “ja u ogledalu”) ističe da osobe dominantno formiraju sliku o sebi na osnovu interakcije sa drugima, odnosno sredinom, i to bazično sa roditeljima. Tako se ocjene mogu posmatrati kao etikete koje nam govore koliko ko vrijedi. Interakcija se dalje odvija i između učenika i nastavnika, učenika među sobom, roditelja i nastavnika, … I teško je opterećena “trkom” za peticama, što nije realistično imajući u vidu normalnu raspodjelu.

Školski sistem koji postavlja savladive zahtjeve bi omogućio ukidanje obaveznih domaćih zadataka. Školske obaveze bi se završavale u školi. To bi rasteretilo roditelje, koji u užurbanom dnevnom ritmu ne uspijevaju da pomognu djeci oko školskih obaveza i često moraju da plaćaju private časove. Pored toga, u kući nije radna atmosfera i narušava se tjeranjem djece da uče. Imajući u vidu i mnoge van nastavne aktivnosti koje pohađaju mnoga djeca moglo bi se desiti da djete ostane uskraćeno za slobodno vrijeme koje je bazična potreba svakog djeteta. Stavljanjem u prvi plan uspješnost u školi gube se iz vida drugi kvaliteti i talenti pojedinca imajući u vidu složenost, raznolikost i slojevitost ličnosti.

Statistika uspjeha u školi Vs. uspješnost na PISA testovima

U cilju jasnijeg prikaza prethodno iznijetih teza u nastavku će biti prikazani brojčani odnosi uspjeha osnovaca po razredima u jednoj školskoj godini. Napominjem da podaci nisu dati za prvi i drugi razred, zbog opisnog ocjenjivanja.



Iznijeti podaci jasno pokazuju da je najveći udio odličnih, a ne dobrih, kako bismo očekivali shodno pretpostavci o normalnoj raspodjeli školskog uspjeha. I u ostalim kategorijama školskog uspijeha vidimo drastične nesrazmjere, nasuprot odnosima kakve pretpostavlja normalna kriva.

Zapazimo da se udio odličnih smanjuje sa porastom razreda, što ukazuje na tendenciju normalizacije raspodjele, uslijed nemogućnosti da se i dalje postižu sve zahtjevniji zadaci. Takođe, u starijim razredima prisutnija je frustriranost u odnosu na školu.

Dakle, navedeni statistički podaci o školskom uspjehu svrstavaju naše učenike dominantno u više kategorije postignuća. Uporedimo ih sada sa podacima o uspješnosti naših petnaestogodišnjaka na PISA testiranju održanom 2022. godine. PISA je OECD-ov program međunarodnog testiranja učenika. U ciklusu PISA 2022 učestvovalo je oko 690 000 petnaestogodišnjaka iz 81 zemlje svijeta. Iz Crne Gore učestvovala su 5.793 učenika iz 63 škole. Time je obuhvaćeno 93% ukupne populacije 15-godišnjaka.

PISA ispituje u kojoj mjeri 15-godišnjaci kreativno primjenjuju znanje u novim okolnostima, rješavaju složene problem, kritički razmišljaju i uspješno komuniciraju u XXI vijeku.





Iz prikazanih podataka pokazuju se dijametralno suprotni odnosi između nivoa postignuća. Naime, rezultati PISA testiranja svrstavaju naše učenike dominantno u niže kategorije postignuća.
Ovako suprotstavljeni rezultati samo su naizgled u kontradikciji. Naime, naše škole ocjenjuje reproduktivno znanje, dok PISA testiranje boduje funkcionalno znanje.

Zaključak

Društveni pritisak na sve učesnike u obrazovnom procesu potiče iz pristupa obrazovanju kod kog je ljestvica podignuta na ocjenu 5- domet najboljih. Pristup obrazovanju koji u fokus stavlja ocjenu 3 (prosjek) u svijetlu normalne distribucije inteligencije u populaciji, čini se da bi bio adekvatniji (prirodniji). Možda bi dobar (sa prosjekom 3) đak tada imao i doslovno značenje. Prisustvo pritiska u obrazovnom procesu može dati rezultate u vidu reproduktivnog znanja, koje je kratkotrajno i često bespotrebno. Trošenje ogromne energije na savladavanje obimnog gradiva odvlači učenike od pravog cilja osnovnog obrazovanja. Drugim riječima, otežava im da steknu funkcionalnu pismenost koja je pretpostavka daljeg uspjeha. Praćenje trendova PISA istraživanja pokazuje da će učenici s boljim postignućima na testu kroz deset godina s velikom vjerovatnoćom završiti više nivoe obrazovanja i biti u povoljnom položaju na tržištu rada. Prema riječima dr Ranka Rajovića, u modernom dobu neprestano nastaju nova zanimanja, što znači da se danjasni đaci obrazuju za zanimanja koja još ne postoje.

Čest slučaj da se smatra zasluženim da odličan učenik ima i peticu, iz na primjer fizičkog vaspitanja, iako tu ocjenu ne zaslužuje, svjedoči o tome da naše društvo vrijednosno rangira talente i sposobnosti djece, umjesto da poštuje bogatstvo različitosti djece. Takođe, time uvodimo neistinu “u igru”, što predstavlja negativan uticaj na izgradnju vrijednosnog sistema. Zatim, praksa da nastavničko vijeće poklanja petice tamo gdje je potrebno “održati luču” predstavlja nezasluženo nagrađivanje i obezvređivanje časti koju nosi diploma Luče. Ukupan broj lučonoša u osnovnim školama u Crnoj Gori na kraju školske 2022/2023 je bio 1049, što predstavlja gotovo 14% učenika u odnosu na cijelu generaciju, a 40,5% u odnosu na ukupan broj odličnih u generaciji.

Pored navedene, daleko važnija funkcija obrazovnog sistema je razvijanje sklonosti, talenata i očuvanje zdrave ličnosti. Pristup obrazovanju orijentisanom ka darovitim pojedincima, a ne ka prosjeku, podiže ljestvicu, stvara pritisak društva koji se prenosi preko roditelja, nastavnika, konačno do učenika i povratno djeluje na nastavnike i roditelje.

Neadekvatno podignuta ljestvica, udružena sa ostalim oblicima pritiska, stvara frustraciju, osjećaj neuspjeha i demotivisanost, što navodi na zaključak da škola ne ostvaruje svoju društvenu funkciju na način koji bi zadovoljio potrebe djece u savremenom svijetu.

Sve više se ističe društvena funkcija škole koja podrazumjeva brigu o zdravom razvoju ličnosti. Gabor Mate u intervjuu za Nedeljnik (od 19. oktobra 2023. godine) na pitanje: “Šta bi bio adekvatan odgovor institucija na vršnjačko nasilje?” odgovara: “Motor agresije je frustracija, a uzrok frustracije su nezadovoljene potrebe kod djece. Ona imaju izvjesne potrebe i postaju agresivna kada one nisu prepoznate. Ono što treba da upitamo je- zašto je toliko djece frustrirano? A jesu. Treba vidjeti koje su njihove potrebe i kako institucije mogu na njih da odgovore- na primjer škole. One vide svoje obaveze kao da treba djecu da uče činjenicama, vještinama i da brinu o ponašanju. Zapravo, iz ugla djetetovih potreba, to nije ono što mu treba. Prije svega, djeci treba osjećaj sigurnosti, prihvatanja i podrške. Tada će se ono prirodno naučiti svemu tome. Da li im je to pruženo od institucija? Nije. Često se osjećaju vrlo uplašeno, osuđivano, kontrolisano. Dobijete to što dobijete.”

Nažalost, svjedoci smo da škola kao institucija pretežno ne ispunjava ovu svoju najvažniju društvenu funkciju. Potrebno bi bilo sagledati neke pozitivne prakse drugih zemalja, u prvom redu skandinavskih. Na primjer, uvođenje predmeta o empatiji, “NTC” sistema učenja, praksi poput “morning greetings”, tehnika koje nudi pokret “Mindfulness” i svega onoga što je dalo rezultate u približavanju cilju da škola postane sigurno, prijatno i podsticajno okruženje.

Izvori:
www.cdm.me;
Rješenje o slobodnom pristupu informacijama Ministarsva prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore,
broj UP I 05/3-04-037/24-1658/2 od 1. aprila 2024. godine;
www.iccg.co.me.