Marković je redovni profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu od 2009. godine. Uvršten je u prestižnu Stanfordsku listu 2% najuspješnijih istraživača u svijetu za rezultate postignute u 2020. i 2021. godini. Dobitnik je nagrade MIliutin Milanković za doprinos nauci u AP Vojvodini za 2023. godinu. Aktivno je uključen u rad mnogih međunarodnih naučnih asocijacija, a takođe je i urednikI, gostujući urednik i recenzent u brojnim vodećim međunarodnim časopisima. Takođe, član je Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) od 2015. godine.

PR UCG: Odlukom Senata Univerziteta Crne Gore postali ste gostujući profesor Univerziteta Crne Gore. Kako je došlo do toga i kako ste reagovali kada ste čuli odluku?

PROF. DR MARKOVIĆ: Naravno, odluka Senata UCG me jako obradovala i doživljavam je kao veliko i značajno priznanje za dosadašnji rad. Istovremeno, ovu odluku smatram i velikom odgovornošću. Iskreno želim da pomognem koliko god mogu, zajedno sa kolegama, da unaprijedimo vidljivost, rangiranje i druge parametre na osnovu kojih se ocjenjuje rad i uspješnost Univerziteta Crne Gore.



Zahvalio bih se prije svega rektoru prof. dr Vladimiru Božoviću i profesoru Veljku Milutinoviću, koji je inicirao moj izbor za gostujućeg profesora. Dolaskom na posljednja dva skupa vezana za istraživačku dijasporu i prijatelje Crne Gore, uspostavili smo kontakt i tako je sve krenulo. Vjerujem da bez tih aktivnosti teško da bi se nešto desilo u ovom pravcu. Zato je lijepo i korisno da UCG orgnizuje ovakve konferencije I izuzetno sam zahvalan i srećan što se to dogodilo.

PR UCG: Vaše ime se povezuje sa Stanfordovom listom, danas ste među dva odsto najuspješnijih istraživača u svijetu u domenu geonauke. Koja je formula vašeg uspjeha?

PROF. DR MARKOVIĆ: Kad se osvrenem na svoje naučne početke, zaista je iznenađujuća stvar sve to što se desilo. Da su tada postojale kladionice koje daju kvote za ovakve stvari, u vrijeme kada sam počeo da studiram, vjerovatno bi kvota da dođem do ovakvog mjesta bila jako visoka, a da se neko tada kladio na to, vjerovatno bi sada imao dobru finansijsku perspektivu.

Problem je što se nauka u savremenom svijetu jako brzo mijenja. U našoj staroj zemlji, gdje smo svi zajedno živjeli, postojale su nauke koje su bile ideološki kontrolisane. Moj pokojni otac, koji je bio profesor istorije i geografije, često je pričao o tome koliko je bilo ideološke indoktrinacije u njegovim predavanjima. S jedne strane, Tito je imao jasne vizije o razvoju zemlje i znao je da određene nauke, poput fizike, inženjerskih nauka, hemije i biologije, moraju imati kontakt sa svijetom zbog razvoja industrije i poljoprivrede. Neko je morao da prehrani narod i da prespektivu razvoja zemlje.

S druge strane, društvene nauke su morale da pričaju kako je naša država najbolja i kako je naše državno uređenje najbolje. Bilo je jako teško iz te perspektive, takozvane lokalne nauke, postati deo neke internacionalne priče. Mislim da je bilo potrebno puno sreće, rada i odricanja da bi se došlo do ovakvih rezultata.

Na primjer, moji rezultati sada su dosta dobri. Međutim, prvi rad sam objavio tek 2004. godine u nekom međunarodnom časopisu. Nas su naši profesori učili da je naša nauka lokalne i da se radovi ne mogu objavljivati u međunarodnim časopisima. Nisam htio da vjerujem u to i, iako je bilo dosta izazovno, ipak sam uspio da prevaziđem te sve te predrasude i prepreke.

PR UCG: Šta je najveći izazov bio za vas baveći se geonaukom?

PROF. DR MARKOVIĆ: Ja sam uglavnom autodidakt, što znači da nisam imao veliku podršku profesora i mentora, ali nisam ni nailazio na obstrukcije, što je isto bilo važno. Vrlo rano sam shvatio koliko je bitna saradnja sa kolegama iz drugih istraživačkih grupa. Brojna studijska putovanja i specijalizacije su mi omogućili da proširim svoje znanje, jer u svom okruženju brzo dostignete određeni nivo, ali međunarodna iskustva otvaraju nove perspektive.

Nadam se da ću dio svojih iskustava i metoda rada moći da implementiram ovdje u Podgorici. Već imamo veoma dobru saradnju sa kolegama sa Univerziteta u Podgorici, i zajedno sa mladim istraživačima, studentima, i doktorantima, nastojimo da kreiramo inovativna rješenja i unaprijedimo naš zajednički rad.



PR UCG: To nas dovodi do sljedećeg pitanja o vašoj ulozi u unapređenju intenzivne naučne saradnje ovdje, imajući u vidu vaše bogato međunarodno iskustvo i angažman. Gdje vidite ključne mogućnosti?

PROF. DR MARKOVIĆ: Kao što sam ranije spomenuo, univerziteti u Novom Sadu i Podgorici trenutno nemaju tehnološke uslove koji bi nam omogućili da budemo dio svjetske istraživačke elite. Skupi instrumenti i mašine koje su potrebne za vrhunska istraživanja izvan su naših trenutnih mogućnosti. Osim same nabavke, takvi instrumenti zahtijevaju specijalne prostorije i stalno održavanje, kao i osoblje koje će njima upravljati. Sve to predstavlja veliki finansijski teret za naše univerzitete.

Pored toga, u našem okruženju je čest problem i nabavka osnovnih hemikalija. Procedura tendera i javnih nabavki može značajno usporiti istraživanje. Na primjer, možete biti na korak od velikog otkrića, ali ako vam zafali neka hemikalija, morate čekati na dugotrajan proces nabavke.Image

U vodećim svjetskim grupama, takve stvari su mnogo bolje organizovane. Naša ideja je bila da kroz međunarodnu saradnju prevaziđemo ove prepreke.

Ključ leži u tome da iskoristimo međunarodne veze i iskustva kako bismo poboljšali uslove za istraživanje na našim univerzitetima. Kroz saradnju sa stranim institucijama, možemo pristupiti njihovim resursima i znanju koje su nam trenutno nedostupni, što će značajno unaprijediti naše naučne kapacitete.

PR UCG: Pomenuli ste prvi projekat sa američkim istraživačima koji su vam dali finansijsku ponudu koja se ne odbija…

PROF. DR MARKOVIĆ: Pa, nije bio projekat, to je bila moja želja da uspostavim saradnju sa njima. Predložio sam im da dođu i da istražujemo određenu vrstu sedimenata koja se zove les, koja možda ne postoji u Crnoj Gori. To je bio moj način da postignem uspjeh.

Ranije su se svi bavili pećinama u geomorfološkim istraživanjima. Međutim, meni je bilo komplikovano da putujem vozom do Valjeva, do meni najbližih pećina. Iz Novog Sada je to bilo prilično daleko, a zbog svoje telesne građe sam se često i zaglavljivao u pećinama. Zato sam došao do zaključka da bi možda bilo bolje da se bavim nečim drugim. Imao sam sreće što sam naišao na knjigu "Rješenje misterije ledenog doba" Džona Imbrija i njegove ćerke Katrin Palmer Imbri. U toj knjizi se pominje Milutin Milanković, naš zemljak koji je praktično razriješio tajnu ledenog doba, kao i čehoslovački istraživač lesa Jiří Kukla, koji je kasnije emigrirao u Ameriku i postao Džordž Kukla. Imao sam sreće da je jedan od prvih ljudi sa kojima sam sarađivao bio upravo Kukla, verovatno najveći istraživač lesa svih vremena. To je bila sreća,… čitav niz srećnih okolnosti koje su se poklopile.

Kolege iz Amerike, sa Masačusets univerziteta su mi ponudile priliku za saradnju i ponudili su mi novac da ih dovedem na teren da uzmu uzorke. Taj novac je bio ekvivalent mojoj tadašnjoj plati (koja je tada bila veoma mala).Nekoliko večeri prije toga čitao knjigu o osvajanju Mont Everesta. I primijetio sam da Šerpe, narod koji živi u Nepalu, kada se popnu na Mont Everest, niko to ne zabilježi. A kada se mi ostali popnemo, to postane veliki uspjeh i događaj. Tada sam odlučio da ne budem Šerpa, već da se trudim da budem partner u istraživanjima, što je bila teška odluka zbog finansijske ponude koja je tada za mene bila veoma atraktivna. Odlučio sam uprkos svemu da dam sve od sebe i da probam da postanem ravnopravni dio naučne zajednice. Evo i dalje se trudim da budem pouzdan i koristan partner svim kolegama sa kojima imam višedecenijsku uspješnu saradnju

PR UCG: Kasnije su se, kažete, desile još neke neobične stvari koje su dodatno uticale na vaš put…

PROF. DR MARKOVIĆ: Na primjer, prva međunarodna konferencija na koju sam otišao bila je 1999. godine u martu, neposredno prije početka bombardovanja. Zvala se Lesfest i,i dalje se smatra najznačajnijom konferencijom u istoriji istraživanja lesa. Na toj konferenciji sam upoznao sve ljude s kojima i danas sarađujem. Bilo je to vrijeme kada su se miješala osjećanja i stvarnost, jer je moja zemlja bila bombardovana, a moja porodica je bila u Novom Sadu. Uprkos tome, tamo su bili divni ljudi iz zemalja koje su bombardovale moju zemlju, a svi su bili toliko dobri i željeli su da nam pomognu. Shvatio sam tada da život nije crno-bijela slika i da ne mogu da donosim jednostavne sudove o ljudima.

PR UCG: Vaša oblast istraživanja uglavnom se odnosi na klimatske promjene i pored drugih tema?

PROF. DR MARKOVIĆ: Klimatske promjene su postale nešto o čemu svi pričamo. Ja imam svoje mišljenje o tome koje se možda ne slaže sa najvećim dijelom naučne zajednice koja se bavi ovim istraživanjima.

Smatram da su klimatske promjene još uvijek pretežno prirodne. Naravno, postoji uticaj ljudi na promjene klime.Na žalost, iz pesimističnog ugla moram reći da, kada bi klima zavisila više od ljudi, brzo bismo stradali kao civilizacija.

Iako smo u ovom konzumentskom društvu postali sebični i konformisti, niko iskreno ne vodi računa o životnoj sredini. Ne shvatamo da smo dio jednog osjetljivog globalnog ekosistema. Na primjer, zamislite da uzmete vremensku mašinu i vratite se 350 miliona godina unazad. Kada biste izašli iz te vremenske kapsule, ne biste mogli da dišete jer tada nije bilo dovoljno kiseonika u atmosferi, za naše sadašnje fiziološke promjene. To pokazuje koliko je postojanje naše vrste krhko u odnosu na planetarne I kosmičke procese. Tih 350 miliona godina je samo mali dio u trajanju naše planete od 4,5 milijarde godina. Priroda će naći rješenje, bez sumnje. Na primjer, sada postoji ogromno ostrvo od plastičnih boca i drugog otpada koje pluta po Tihom okeanu. Kažu da je veličine Teksasa. Bez obzira na tačne dimenzije, sigurno je veliko ostrvo. Istraživanja su pokazala da je biodiverzitet na mikrobiološkom nivou veoma visok. To znači da će priroda naći način da opstane. Pitanje je da li će ljudska vrsta naći način da opstane u životnoj sredini koju smo sami narušili.

PR UCG: Da li vaš stav o klimatskim promjena nailazi na kritike?

PROF. DR MARKOVIĆ: Da, ponekad nailazim na kritike, čak i od mog sina koji je doktorirao u Njemačkoj. Ali to nije važno. Bitno je da li ćemo mi kao civilizacija naći rješenje. Po meni je čudno da pokušavamo da riješimo problem tako što „gasimo vatru vodom“. Ogromne količine novca se troše na projekte koji govore o mitigaciji ili adaptaciji na klimatske promjene, ali suština je u tome da se energija i dalje proizvodi iz fosilnih goriva. Dok god većina energije dolazi iz fosilnih goriva, problem će postojati.

Fokusiranje na problem klimatskih promjena potiče iz paleoklimatskih istraživanja. Kolege iz Grenobla, kao što su Žim Žozel i Dominik Rejno, istraživali bušotine leda na Antarktiku. Izbušili su ce led na Antarktiku sve do stijene koja se nalazi ispod leda, na dubini od oko 3700 metara. Došli su do zaključka da je prije 400.000 godina nivo ugljen-dioksida u prirodnim uslovima porastao za oko 45 ppm, kao i nivo metana. Danas, na žalost bilježimo mnogo veći i brži rast gasova staklene baste od uobičajenih prirodnih kolebanja.

Fantastično je kako su oni došli do tih otkrića. U bušotinama leda pronašli su male mjehuriće vazduha i shvatili da imaju jedinstvenu šansu da rekonstruišu geohemijski sastav vazduha iz prošlosti. Prezicnim analitičkim postupcima vadili su gas iz tih mjehurića i određivali količinu ugljen-dioksida i drugih gasova. Dubinu leda u bušotinama su pretvarali u vremenske skalu, povezujući ih sa promjenama insulacije koju Prima Zemlja na osnovu ranijih Milankovićevih proračuna.

To nam daje nadu da, čak i kada nemaš novca, kao što ga jedan vek ranije nije imao ni Milutin Milanković, ali je biosposoban da u mislima šeta kroz Vasionu i vekove kroz vjekove, da ćemo kao inaš slavni sunarodnik možda I mi biti sposobni da dođemo do značajnih naučnih otkrića.

PR UCG: Kako biste ocijenili nivo multidisciplinarnosti u vašem dosadašnjem istraživačkom radu?

PROF. DR MARKOVIĆ: To je ključni element današnje nauke. Sve mora da se uzme u obzir prilikom naučnih istraživanja, i mislim da se polako brišu granice između naučnih disciplina. Postoje samo dobra ili loša istraživanja. Na primjer, neko ko je završio biologiju osnovne studije može da bude veoma uspješan u medicininskim istraživanjima, ili obrnuto. Nivo multidisciplinarnosti je sada toliko izražen da je gotovo nebitno koje je vaše osnovno obrazovanje; bitno je samo da li su vaša istraživanja smislena i dobra.

EKSPEDICIJA U ISTRAŽIVANJU SPELEOTEMA

PR UCG: Možete li nam reći više o vašoj ekspediciji i istraživanju speleotema?

PROF. DR MARKOVIĆ: Naravno. Speleotemi su pećinski ukrasi koji imaju prstenove, slično godovima na drvetu, koji nastaju vremenom taloženjem sedimenata. Korišćenjem visokosofisticiranih metoda, možemo odrediti izotopski sastav tih materijala i primijeniti uranijum-torijum metodu kako bismo precizno datirali te sedimente. Crna Gora, kao tipična kraška zemlja, pruža idealne uslove za ovakva istraživanja. Nadamo se da ćemo uskoro dobiti vrijedne rezultate koji će unaprijediti naše razumijevanje paleoklimatskih uslova.



PR UCG: Kako će se ta istraživanja odvijati?

PROF. DR MARKOVIĆ: Planiramo da istraživanja prestanu biti nasumična nagađanja i da dobijemo konkretne podatke. Na primjer, u lokalitetu Crvena Stijena kod Nikšića, nalazi se jedno od najpoznatijih arheoloških nalazišta sa gotovo nekoliko desetina hiljada godina kontinuirane prisutnosti naših predaka. Razlog njihove dugotrajne prisutnosti verovatno je povezan s povoljnim paleoklimatskim uslovima tog vremena. Zajedno s kolegama iz Kine, naša istraživanja mogla bi pružiti novo svjetlo na klasično razmišljanje o ledenom dobu – možda nije bilo toliko ledeno kao što smo mislili na osnovu dosadašnjih istraživanja drugih djelova Evrope.

PR UCG: Čuli smo da vam dolazi Phil Hughes. Možete li nam reći više o tome?

PROF. DR MARKOVIĆ: Da, već početkom juna nam dolazi Phil Hughes, istaknuti istraživač u oblasti glaciologije. On je napravio karijeru istraživanjem savremenih ledenih pokrivača na Durmitoru (lednik Debeli namet) i pleistocenskih lednika iz ledenog doba u Crnoj Gori. Nažalost, malo ljudi u Crnoj Gori je svesno njegovih dostignuća. Pored njega, dolaze nam i kolege iz Kine i Švedske, uključujući mog bivšeg doktoranta Zorana Perića. Planiramo da radimo na istraživanju fluvioglacijalnih sedimenata, analizirajući terasne nanose koje su formirane rijekama kao što su Zeta i Morača.

PR UCG: Koji je značaj tih istraživanja?

PROF. DR MARKOVIĆ: Planiramo luminescentno datiranje fluvioglacijalnih sedimenata kako bismo tačno znali kada su se formirali. Problem s istraživanjem u planinskim područjima je što je teško rekonstruisati sve događaje zbog nedostatka dokaza. To je kao kad veliki kamion pređe preko nekog predmetana tom mestu ostane jako malo tragova. Sve što se desi u planinama spušta se do nizina kao što su Zetska ravnica ili Skadarsko jezero, gde se nataloži puno sedimenata koji posredno ukazuju intenzitet odvijanja prirodnih procesa na visokim planianma. Tako, analizom tih sedimenata, možemo dobiti vredne informacije o paleoklimatskim uslovima i geološkim događajima i u uzvodnim delovima slivova reka.

PRIRODNE LJEPOTE I ISTRAŽIVAČKI POTENCIJALI CRNE GORE

PR UCG: Kako vidite Crnu Goru u kontekstu njenih prirodnih ljepota i potencijala za naučna istraživanja?

PROF. DR MARKOVIĆ: Crna Gora je jedna od najljepših zemalja na svijetu. Kada šetate njenim krajevima, sve je izuzetno lijepo – od Komova, Prokletija, Tare, Cijevne, pa do primorja i Durmitora. Nije slučajno što organizmi žele da žive na ovako prelijepim mjestima. Prirodne ljepote Crne Gore doprinose i velikom biodiverzitetu, a istraživači biodiverziteta iz Crne Gore postižu izuzetne uspjehe u svijetu.

PR UCG: Kako možemo unaprijediti istraživanja u Crnoj Gori?

PROF. DR MARKOVIĆ: Trebalo bi da se bolje organizujemo i da postanemo partnerska destinacija za najbolje istraživače iz cijelog svijeta. Na taj način, možemo zajedno s njima istraživati i otkrivati nove stvari, umesto da prepustimo prednost drugim uticajnijim istraživačkim grupama. Na primjer, mogli bismo se bolje povezati s vodećim svjetskim naučnicima koji istražuju geomorfološke cjeline i biodiverzitet, kako bismo zajedno radili na važnim projektima.

PR UCG: Možete li nam reći više o vašim idejama za razvoj geoturizma?

PROF. DR MARKOVIĆ: Radim na Departmanu za geografiju, turizam i hotelijerstvo, i sa mojim nekadašnjim doktorantima smislili smo koncept geoturističkih istraživanja. To je instrument održivog razvoja koji može biti vrlo koristan. Na primjer, ako znamo kako su se lednici razvijali na Durmitoru, možemo to atraktivno naučno saznanje iskoristiti u turizmu. Crno jezero je jedan od interesantnih hidroloških fenomena. Na sredini jezera postoji "razvodje", sličan krovu kuće gdje voda pada na obje strane. Ko bi očekivao hidrološko razvodje na površini jezera? U kraškim oblastima, oticanje vode putem pećinskih kanala ima svoje čudne puteve, pa tako voda iz Velikog jezera odlazi u kanjon Tare, a iz Malog jezera u Komarnicu.



PR UCG: Kako bi se te informacije mogle koristiti u turizmu?

PROF. DR MARKOVIĆ: Takvi prirodni fenomeni mogu biti valorizovani. Na primjer, možemo posjetioce iz Žabljaka dovesti do Crnog jezera, gdje će moći čuti priču ili vidite informativnu tablu o razdjeljivanju vode na sred jezera između dvije reke. To je nešto što bi posjetiocima bilo zanimljivo. Informativne table s opisom tih fenomena mogu dodatno obogatiti turističko iskustvo. Sa relativno malim ulaganjima, naučno znanje može postati turistička vrijednost.

PR UCG: Kakvi su vaši planovi za budućnost i angažovanje mladih istraživača?

PROF. DR MARKOVIĆ: Planiramo da iz više uglova "napadnemo" razumijevanje paleoklime Crne Gore. Nadamo se da ćemo naše znanje stečeno istraživanjem ne samo u Srbiji, već i širom Evrope i svijeta, uspješno prenijeti na Crnu Goru. Moja velika želja je da u tim istraživanjima učestvuju mladi ljudi iz Crne Gore, studenti sadašnjih univerziteta. Želim da oni postanu reprezentativni dio paleoklimatske naučne zajednice.

PR UCG: Šta biste poručili mladim istraživačima u Crnoj Gori?

PROF. DR MARKOVIĆ: Poruka za mlade istraživače je da ima puno neistraženih područja. Kada gledamo evropske karte, često su Srbija i još češće Crna Gora "bele mrlje" oblasti bez dovoljno adekvatnih naučnih podataka. Mladi istraživači imaju priliku da popune te praznine i doprinesu regionalnom i globalnom razumijevanju paleoklimatskih promjena. To je velika šansa za njih i za naučnu zajednicu u Crnoj Gori.


Tekst i foto: UCG