Ovo je njeno jedanaesto samostalno djelo, pored brojnih koautorstava, poetskih, proznih i naučnih radova u antologijama i zbornicima širom regiona i važnijim regionalnim portalima, takođe je u prevodima zastupljena i na svjetskoj literarnoj sceni.

Na promociji “Golog mesa” u rodnoj Budvi Katarina je izvela performans čiji je cilj bio da zaokruži put portage za sobom i da se iz daleke Indije vrati u Budvu.

“Golu i bosu”, umotanu u ćebe koje je u nuždi uzeto iz aviona kada je jednog februara doputovala na beogradski aerodrom iz Nju Delhija, njeni sugrađani, publika, imali su zadatak da je zakrpe. I to zakrpama na kojima su ispisani citati iz samog Golog mesa, izvodi iz kritika na ovo djelo i iz manifesta Smeh meduze, teoretičarke feminizma Elen Siksu.

Autorka Katarina Sarić je čitala odlomke iz egzistencijalnog putopisa Golo meso, ali i fotografijama iz Indije ispričala i približila publici jednu daleku, zanimljivu i egzotičnu priču.

O njenom djelu Golo meso govorila je pjesnikinja Stanka Rađenović Stanojević osvrnuvši se na stvaralačko traganje za nutrinom.



Esej pod nazivom „Lijepokrug istine bitka“ prenosimo cjelovito:

„(Golo meso ili čovjek koji nosi svoju nutrinu naočigled, tragajući za istom!)

„Život je egzistencijalno putovanjei sve dok imamo tačku sa koje smo krenuli i kojoj ćemo se vratiti – ono ima smisla...“

Koliko se dugo ne nazire izlaz, završetak, kraj... U potrazi za Jastvom, pronaći se i zagrliti sebe je osnov i početak svih teorema altruizma. Zato, jer je danas svaka tvrdnja na ispitu i često, uprkos svim naporima dokazivanja, oboriva.

Krenimo od sebe i iz sebe kao što je Katja krenula - da bi između
ostalog spoznala i koji to elemenat u nama traži svoju suprotnost spolja, tako jednostavno, ali ipak nesaznato - vozom aktuelnog i svagdašnjeg svjetskog poretka, čiji su vagoni sačinjeni od kasta. A u svakom naizgled ista bića. I opet altruizam. Ona ga poznaje, živi prepoznaje – lako nam je svima voljeti čovječanstvo, hajde volimo ono dijete sa ranama otvorenim i mesom koje otpada na urinom i drugim izlučevinama postavljenom podu vagona lokalne kočije, posljednje kaste („voz smrti“ – kao da je čitav ovaj svijet i njegov poredak jedan ogromni logor), dok se gospođa optočena zlatom, okrenuta na bok sigurnosti, pokazujući zadnjicu svijetu, panično plaši zaraze.

Koliko nas je takvih? I ono drugo dijete koje simulira život, placebo-život, praveći niz selfija sa slonom; možda ga život odista „zapljusne“ nekad. Drži se to čovječanstvo naizgled sigurne tačke uvijek nekako nadomak parabole; nakon sunovraćenja sve iznova treba stvoriti, a ne vratititi u prvobitno već postojano, oprobano i viđeno.

A Katja je to uradila prva – otisnula se da postane, u svim igrama riječi-opstane i ostane, a ne samo da postoji. Treba joj odati priznanje, jer to ne može onaj koji u svoje datosti ne silazi, hrabro i sa vjerom prepuštanja Univerzumu od kojeg smo potekli, koji je naš bezgranični spiritus, a ne samo genius mjesta i vremena, koji će se pobrinuti za svakog putnika u dubine, esenciju, etimon suštine.

“Ali ja to tada još uvijek ne znam: da nam univerzum uporno šalje upravo ono od čega bježimo, kao i da privlačimo upravo one energije koje sami emitujemo a koje nam se u koncentričnim krugovima karme kao bumerang vraćaju.“

A ipak, Katja smatra i sve doživljava kao karmu....Otisnula se predaleko da bi svoju očistila. I da bi se vratila bolja, potrebnija, voljenija...plemenitija u onom značenju bezuslovne ljubavi prema bližnjem. Da gradove čine ljudi i njihove duše znala je to i prije nego se otisnula. Na jednom mjestu u tekstu
žali što se, na danas dostupne i lake načine, nije informisala o običajima, navikama i svakodnevici ljudi dalekog svijeta.

No, da li nam sve što znamo uvijek posluži, ako ne spoznamo, ako svojim stopalima ne osjetimo da je pijesak na plaži mokar, a rekli su nam da jeste!"



Golo meso nije „putopis po definiciji iz rječnika književnih termina“, kao što ni naši životi nisu opšta i prihvatljiva definicija koja bi označila ravnu liniju na monitoru. Njena Indija je njena škola života.

Bez cipelica iz sopstvenog Oza teško je znati da nam pripadju stopala koja u vezi sa zemljom kao elementom takođe spoznaju određeni lijepokrug istina. Katja je ona bez stalnosti, a stalna, neuhvatljiva, bez dostupnog telefonskog broja (jer brojevi ništa ne znače), bez stalne adrese (ponovo brojeva), a ipak dostupna.

Jedina stalnost je u vječitim promjenama, prirodno i skladno, ali još takvu stalnost nismo osjetili. A prirodno pravo je da ostvarimo „autentičnu egzistenciju bez utapanja u uniformnost kolektiva“. „Jer čovjek nije korijen (pa i stablo ukorijenjeno, mijenja oblik i boju lišća...) i mnogi pogrešno smatraju da se niko ne može promijeniti (čuveni crnogorski inat sadržan u rečenici tipa: takav sam kakav sam/uzmi ili ostavi/ ako ti se ne sviđa široko ti polje/to je jače od mene, itd).“



Čini se da u našoj Crnoj Gori je borba individua versus kolektiv, nalik onoj Don Kihotovoj, sa vjetrenjačama! A jeste, ima širokih i širih prostranstava/polja, dakako! Pogotovo iz Himalajske doline sa pogledom na vrhove, sagledive onom ko nauči gledati. Ostaci hramova su i ostaci riječi a jezik čuva istoriju civilizacije: “A naš korijen je isti – indoevropski saten čija etimologija pamti korijen čak i u topografiji: stupasta stupa: možda su nam vjerovanja svima bila ista prije početaka religije koja nas je razdvojila?“

Golo meso. Silazak, porinuće u sebe; dakako, dno Katjinog okeana čitalac razumije i vidi kroz drugačiji objektiv od onog kroz koji je autorka ovog egzistencijalnog putovanja vidjela mrtav svijet na dnu Indijskog okeana, pregršt živih boja obrisanih cunamijem.

Golo meso je živo, obojeno upravo tim nestalim bojama, pulsira i traje spoznato i svjesno! Iako su to nekada bile spoljašnje manifestacije klinke, učitane u bojama suknji-ciganki, iako su docnije to bile boje šalvara, najživlje boje su unutra u slogovima riječi i u samoj riječi: pro-budi-ti!

Hoćemo li se i mi probuditi, otisnuti u traganje, pročitavši ovaj njen životopis, da svako stopalo nađe svoju stazu ka sebi? Umjetnost ne daje odgovore, samo upućuje na traganja. Ako nam je to pak bitno. A bitno je. Ako je tzv. neokapitalizam uspio da estetike starih zgrada u vječitoj društvenoj tranziciji pretoči u beton i formalno obriše grafite poput onog „Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš“, onda svima preostaje da sadržajno i suštinski tragamo za punoćom života koja svakako nije u ljepoti mladog leša, a potom i praha.

U inat, ali i u ime lijepokruga istine. “Čitav svijet umire, ne samo tvoj grad, budi se Katja! Rodiće se opet novi, zapamti: karma je čudo!“

Autorka, hodočasnica altruizma i kosmopolitizma, razmišlja o etimologiji , te tako čitaocu naizgled daleka i strana indijska imena i toponime približava i učini posve našima, jasnima, poznatima i logičnima. Gorakpur – Indija u malom, kako piše Katja. Sve iskustveno je gorko, sadržano u imenu grada na Budinom putu. Dok je mjesto na kojem je Buda položio glavu u času smrti (Kušinigar) - „kušin“(primorska riječ za jastuk), ali vjerovatno i mjeto rođenja svekolikog poetskog bića naše Katje sadržano baš u osnovi – kušin na koju se položi glava ne samo u času smrti, nego i nakon rođenja, da bi sama izrodila nove svjetove imaginacije bez kojih se u surovosti stvarnog ne opstaje, a grade se doline ličnog kraljevstva.

Otići da bi se bolji vrtatio! Ljubav za bližnjeg, bliženje daljinom kojoj je cilj preporod, renesansa bitka.

Da bismo svima bili bolji i bliži! I na tom putu neke upamćene prošlosti su spas – kao ime davnog predsjednika SFRJ, Tita.

I tu smo zastali. Ne samo u politici. Isto je sa umjetnošću i književnošću. Sada smo, po svemu sudeći, u vakuumu. Ni sami sebe upamtiti (u pamet se) nećemo, a kamoli da nas pamte daleki, egzotični; neesencijalne, neeterične, nepostojane u kultovima -pješčanim kulama koje gradimo.

Kada bi „vrijeme isključivosti ostalo za nama“!! Pa da se pogledamo u oči lijepe - kao naša vodičkinja u egzistencijalnom putopisu od golog mesa, na povratku iz Nju Delhija, probuđena da popije kafu koja to zaista i napokon jeste, negdje na stanici u Beranama kada je pomislila da je ogoljena ipak stigla kući („Moja različitost nije od prirode ljudske: i mene će gledati kuda god da krenem“), a po ko zna koji put od šesnaeste potvrdila se kao „čudo neviđeno“ u gledanjima učaurenih domorodaca i „domodržnika“.

No, dobro je kad na sreću svi ipak nismo isti. A da li ćemo ikad usvojiti naslućene ili dodirnute lijepokruge istine, zagrliti sebe i doći sebi, upoznati „svoju“ Indiju...od nas zavisi! Individua versus čopor!", zaključuje se u saopštenju JU Narodne biblioteke Budve.