Foto: PR Centar

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, istakao je da je živjeti po principima samostalnog života jedan od osnovnih ciljeva svakog čovjeka.

"Jedan od preduslova za samostalni život, kada su osobe sa oštećenim vidom u pitanju, je samostalno kretanje. Bez samostalnog kretanja teško da možemo očekivati od neke osobe da će biti samostalna u nekim drugim oblastima", rekao je Macanović.

Kroz projekat su, kako je naveo, sa jedne strane sprovodene aktivnosti koje su doprinijele podizanju samopouzdanja kod samih osoba sa oštećenim vidom, a sa druge strane je, kako je dodao, rađeno na podizanju nivoa svijesti kod šire zajednice.

Izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih, Andreja Veljača, kazala je da ograničenja ne proizilaze iz samog invaliditeta, već iz prepreka, predrasuda i svega "što donosi okruženje u kojem živimo".

"Za put samostalnog življenja kod osoba sa oštećenjem vida prvi korak je samostalno kretanje. Zato smatram da je ovaj vaš projekat hvale vrijedan i da ste izabrali veoma bitnu temu za slijepe osobe", kazala je Veljča.

Kao veoma značajan projekat u Hrvatskoj, koji je još u pilot fazi, istakla je Projekat "Videćeg pratitelja".

"Taj projekat se pokazao kao vrlo koristan. Ako uspijemo da ovaj naš pilot projekat zaživi i u Crnoj Gori bićemo jako srećni zato što smatramo da je dosta poboljšao kvalitet života slijepih osoba", istakla je Veljača.

Generalni direktor Direktorata za socijalno staranje i dječju zaštitu Ministarstva rada i socijalnog staranja, Goran Kuševija, kazao je da je neophodno unaprijediti politike i razvijati određene usluge socijalne zaštite za osobe sa oštećenjem vida.

"To nas opredjeljuje da u narednom periodu, kroz aktivnosti koje će sprovoditi Ministarstvo rada i socijalnog staranja, usmjerimo politike na ove projekte, podržimo ih, kako bi dostupnost bila adekvatna osobama oštećenog vida. Politika će svakako biti usmejerna na poboljšanje kvaliteta života ovih ljudi i zaista će u narednom periodu oni biti u fokusu, kroz projekte i redovna finansijska sredstva našeg ministartsva za ovu oblast", rekao je Kuševija.

Koordinatorka projekta, Anđela Dragović, kazala je da je cilj projekta bio da se osnaže i motivišu osobe oštećenog vida da aktivnije razmišljaju o samostalnom kretanju, da donesu odluku o samostalnom kretanju i da se "pozabavimo i porodicom, užim okruženjem i širom društvenom zajednicom".

"Veći broj osoba oštećenog vida se samostalno kreće u domu i u radnom okruženju, ali nailazimo na nesigurnost kada se nađu napolju. I upravo se tu nailazi na nedoumice i prepreke. I željeli smo da ukažemo da je upravo njihovo snalaženje u domu i u radnom okruženju signal koji ohrabruje da moguće i izvodljivo samostalno kretanje i napolju, uprskos postojanju prepreka", pojasnila je Dragović.

Ona je kazala da je kroz projekat održano osam predavanja u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Baru, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju i na Cetinju o temama kao što su filozofija samostalnog kretanja, kretanje uz pomoć bijelog štapa, psa vodiča, psihološke prepreke, kao i uticaj porodice i okoline na odluku o samostalnom kretanju.

"Nastojali smo i da apelujemo na širu društvenu zajednicu i da upoznamo građane sa tim da treba da imaju razumijevanja prilikom kreiranja i korišćenja javnih površina na bazi univerzalnog dizajna. Pripremili smo i publikaciju o samostalnom životu koja će biti dostupna i široj društvenoj zajednici", rekla je Dragović.

Korisnica psa vodiča/pomagača, Dunja Samardžić, rekla je da je za kretanje sa psom vodičem preduslov koriščenje bijelog štapa i dodala da je na početku samostalnog kretanja išla po poznatim trasama i sa nekim ko joj je pružao podršku.

"Nakon dvije i po godine kretanja sa bijelim štapom stvorili su se uslovi da postanem korisnica psa vodiča. Pas vodič je sa mnom preko četiri godine. Što se tiče razlike u kretanju sa psom vodičem ili uz pomoć bijelog štapa, svako kretanje ima prednosti. Ali u mom slučaju su veće prednosti koje pruža pas vodič" , rekla je Samardžić.

Ona je pojasnila da osobe sa oštećenjem vida imaju tendenciju zatvaranja i povlačanje u sebe, ali "kada imate psa pored sebe on vam to ne dozvoljava".

"On neće dozvoliti da vas loše raspoloženje ostavi u kući. Toga nema. Vi morate izaći i kada hoćete i kada nećete. To je meni pas vodič pružio, da se mnogo više krećem i da sam sigurnija u sebe. Uz kretanje sa psom vam se podigne samopouzdanje, jer sam pas iziskuje da ste otvoreniji prema sredini", objasnila je Samardžić.

Korisnik bijelog štapa, Radenko Lacmanović, kazao je da priču o samostalnom kretanju i samostalnom životu stavlja ruku pod ruku i da u početku nije bilo sve lako.

"Bilo je različitih komentara, prepreka, predrasuda, ali sam znao da će to proći. Znao sam da ću biti jači od toga i da nemam kuda u mako sredinu ako to ne pobijedim. I bio sam uporan", kazao je Lacmanović.

On je prepreke za samostalno kretanje podijelio u tri grupe, a to su fizičke barijere, barijere koje nametnu drugi i psihološke barijere "koje imamo mi".

Fizičke barijere, se, kako je dodao, uz više ili manje poteškoća savladaju.

"Nametnute barijere su one koji nam drugi stvaraju, njihovi stavovi, predrasude, ili iskrivljena slika o našim sposobnostima ili nemogućnostima. Problematično je i što same osobe misle da će više skretati pažnju na sebe ukoliko koriste bijeli štap, neko ukoliko drže nekoga pod ruku, ili neko njih pod ruku. Nikako ne prihvatam takav pristup. Mislim da će vas ljudi mnogo više uvažavati i poštovati kada vide da se samostalno krećete uz pomoć bijelog štapa, nego kada vide da vas neko vodi, da vam je potreban da vam pomogne da dođete do posla", objasnio je Lacmanović.

On je istakao da je samostalno kretanje preduslov boljeg uvažavanja, značajnije afirmacije u široj društvenoj zajednici, kao i najbolja preporuka "da vam ljudi daju povjerenje i na radnom mjestu".

Edukacijska rehabilitatorica u Hrvatskom savezu slijepih, Mladena Funtek, kazala je da je veoma bitna prilagođenost okoline i veliki, kako je rekla, uticaj imaju stavovi porodice, kolega, prijatelja, slučajnih prolaznika.

"Zbog toga je važno edukovati širu javnost o tome. Kod porodice se mogu javljati negativne raakcije, stigmatizacije, predrasude. Ili su prisutni jaka znatiželja, čuđenje, divljenje i sažaljenje ili nerealno visoka očekivanja", rekla je Funtek.

Smostalno kretanje je, kako je navela, važno jer osoba sa oštećenjem vida prestaje biti zavisna od osobe koja vidi, postaje realna u procjenama situacije u kojoj se nalazi i primjenom naučenih tehnika osigurava svoju sigurnost i ne ugrožava ni sebe ni druge u prostoru.

"Kada se samostalno kreće, kod osobe se povećava samopouzdanje, samopoštovanje i razvija se pozitivna slika o sebi. Poboljšavaju se tjelesne sposobnosti, jer se osoba kreće, unapređuju se socijalni kontakti, itd.“, kazala je Funtek.

Izvor: PR Centar