Foto: Grad teatar Budva

Moderator večeri je bio dramski pisac, dramaturg, scenarista, kompozitor, aranžer, gitarista, glumac i producent, Aleksandar Radunović koji je kazao da je roman “Ministar” kruna Boškovićevog stvaralaštva te da je njegov razvoj poprilično vidljiv, a Bošković je kazao da čitaoci različito doživljavaju njegovu književnost.

“Neko tvrdi da su kratke priče nešto najzrelije i najbolje što sam napisao, drugi misle da je to prvi roman “Šamaranje” koji je sada doživio i treće izdanje, dok većina misli da je “Ministar” najkompleksnije djelo i najveći izazov koji sam napravio u smislu strukture i odnosa tema, ali i cijele kompozicije romana.”

Bošković je dramaturg po profesiji, pisao je dramske komade i primarno su ga interesovali pozorište i film, ali se u jednom trenutku, kako je istakao, okrenuo prozi.

“Postoji konkretan razlog, a to je taj što su film i pozorište kolektivne umjetnosti. Autorstvo, posebno u filmu, preuzima reditelj. Nekad s pravom, nekad i ne. To su već nedoumice koje muče scenariste i dramske pisce od kad postoje, kada napišete tekst uvijek se pitate šta će od njega ispasti i da li će vaša vizija biti i nečija druga vizija. U svom tom procesu, kad dođu i ostali segmenti svi postaju jedan dio tog većeg organizma u kom ste vi samo primarni, početni dio i ne možete puno da utičete. Ja sam se onda okrenuo prozi, pisanju jedan na jedan, što znači da sam sam i mogu da istražim sve stvari i opsesije koje me interesuje i zbog kojih pišem. Čini mi se da je to ključna stvar, da se važnost i kvalitet jednog djela ne sastoji samo u tome koliko vi značenje možete da učitate nego koliku slobodu može da vam da da istražite svoje opsesije i da ih stavite u to djelo.”, kazao je Bošković.

Naslov romana “Ministar” jeste atraktivan, kazao je Bošković i dodao da je to samo jedna linija na površini koja je neka vrsta poligona na kojoj će se raspravljati o mnogo važnijim temama.


foto: Grad teatar Budva

“Postavljena je odrednica mnogo puta viđene teme, a to je pojedinac nasuprot nekoj većoj sili ili grupi ljudi. Ja tako vidim i svijet koji funkcioniše kao jedan sukob sila, od mikrokosmosa do složenih struktura, od intimnih odnosa preko profesionalnih i svih drugih. Ja sam ovaj roman napisao kao treći čin, sve ono što se desilo u romanu desilo se prije onoga što je između korica. Glavni lik, ministar kulture, nije tek tako izabran da bude ministar kulture. Kultura je nešto čime se ja bavim i mislim da je ona proizvođač identiteta i mnogih drugih važnih stvari koje jedno društvo čine stabilnim ili nestabilnim.”

Govoreći o različitim tipovima junaka kroz istoriju književnosti, Bošković je kazao da njega interesuju junaci koji naprave usud tj. nešto što teorija književnosti poznaje i kao hibris koji vodi u hamartiju.

“Medeja je ubila svoju djecu da bi se osvetila, ona je napravila taj usud. Posebno je zanimljivo što je postavljena kao žena koja je toliko snažno vezana za svoju djecu koju mnogo voli, i napravila je taj usud. Koliko god on tragičan bio, to je ta spremnost da napravi nešto što drugi ljudi neće da naprave i ona automatski ulazi u tu sferu velikih junaka koji će, naravno, završiti velikom tragedijom, ali će biti to što jesu i razlikovaće se od ostatka ljudi.”, kazao je Bošković.

Odnos očeva i sinova je, takođe, jedna od tema koja Boškovića opsesivno zanima, ali i sjećanje.

“U tom odnosu strahopoštovanja, poniznosti i prihvatanja junak moje knjige je zaboravio na majku i bilo je neminovno da će majka zaboraviti na njega, s obzirom da ona postaje dementna. Taj momenat sam podigao na taj veći nivo, ona se njega uopšte ne sjeća. Kad dođe u roditeljski stan da ih posjeti, ona razgovara s njim i posle nekoliko sekundi zaboravlja s kim priča i to je nešto što me veoma provocira i interesuje, taj strah od gubitka pamćenja. Ne samo gubitak pamćenja pred kraj života koji može da bude i neka vrsta utješne nagrade, da svjesno ne odlazimo od života koji toliko volimo. U literaturi, ono što je meni značajno jeste da je sjećanje jedan veoma snažan oblik ljubavi i ja ga tako vidim i posmatram. Koliko nam sjećanja budu snažna, toliko smo i vezani sa prošlim vremenima, ljudima i svim drugim stvarima. Čini mi se da on u sjećanju dobija taj oblik. Kao što je to slučaj sa hiljadu stvari, ja kad jedem borovnice nekako su mi uvijek sočnije kad se sjećam dok sam ih jeo, nego u trenutku dok ih jedem. Tako sam kroz hiljadu sitnica shvatio koliko je u sjećanjima sve”, istakao je.

Pres služba “Grad teatra“ Budva