Foto: JU Muzeji i galerije Budve

Zaposlena u JU Muzeji i galerije Budve, Ivana Domazetović je pozdravila prisutne i poželjela im dobrodošlicu. Izložbu je zvanično otvorila mr Lucija Đurašković, istoričarka umjetnosti i direktorica JU Muzeji i galerije Budve. U muzičkom dijelu programa je nastupio mladi pijanista i kompozitor Nemanja Radulović, koji je odsvirao Polonezu, opus 53 u A duru Frederika Šopena. Kustoskinja izložbe je Jelena Đakonović, istoričarka umjetnosti i viši kustos.

Govor mr Lucije Đurašković

Dame i gospodo, dragi gosti i prijatelji, poštovaoci likovne umjetnosti, dobro došli u svijet našeg dragog sugrađanina Alije – Alja Smailagića, u svijet umjetnosti u kome on sa svojim kolegama umjetnicima, takođe prisutnim na ovoj velikoj retrospektivnoj izložbi, upravo danas, proslavlja svoj veliki jubilej, a meni je u ime ove naše Javne ustanove, pripala posebna čast da kažem nekoliko riječi o tom njegovom likovnom svijetu, dakle svijetu koji je gradio dugi niz godina, oplemenjujući nas i nesebično ga dijeleći sa nama. To je, kao što vidimo, svijet drugačijih prostornih i vremenskih određenja, svijet preobražaja, slobode i očovječenja u igri osobene senzibilne kakvoće u koji je Aljo utkao autentični trag svog umjetničkog prisustva. Izlažući na ovoj svojoj jubilarnoj izložbi i djela onih autora koji više nijesu među nama, ispunio je svoju želju da se na najljepši način prisjetimo i njih i njihovog stvaralaštva, a time učinimo da i oni, kroz svoja djela, i dalje ovdje žive, i zato mu neizmjerno hvala. Ja ih ovom prilikom neću posebno izdvajati, ali dajem sebi za pravo da kažem, a da znam da mi drugi neće zamjeriti, i veliki Dado je tu.


Foto: JU Muzeji i galerije Budve

Likovnu poetiku Alja Smailagića karakteriše zasnovanost na figurativnom polazištu koje snagom svog autentičnog umjetničkog duha preobličava u svijet osobenih univerzalnih vrijednosti. Interesovanje za predmetni svijet, prirodu i ljudsku figuru na njegovim slikama prožeto je suptilnim likovnim doživljajem koji, stilski usmjeren kroz lirske atribute, sa jedne strane, stremi ka nadrealnom, a sa druge, ka apstrakciji. Upravo u nadrealnim stremljenjima Smailagićevih slika prepoznajemo dubinske značenjsko-simboličke niti koje vezuju bivstvujućeg čovjeka za njegovu univerzalnu arhetipsku suštinu. I, iako će na svom umjetničkom putu Smailagić prolaziti kroz nekoliko faza, njegovo djelo se prepoznaje u jedinstvenoj suštini odnosa prema doživljenoj vizuelnoj senzaciji koju teži da prenese na platno. Ljubav prema prirodi, osjećanje prostora i atmosfere, oplemenjen i sveden siže, kao i uravnotežen odnos između plastičnosti i kolorističke zvučnosti, osnova su Smailagićevog izraza kojeg karakteriše prirodnost, neusiljenost i lirska poetičnost. Svojim uljima Smailagić ostaje van izazova postmodernističkih likovnih kretanja, i kao jedan od rijetkih romantičara slike, ostaje stabilan i nedotaknut pluralizmom transformacija u umjetnosti današnjice.

Za Alja Smailagića možemo reći da je slikar života. Bilo da je u pitanju žena, cvijet, flora i fauna podmorja, Smailagić ih majstorski uklapa u fantastični pejzaž kao prostorni okvir slike, težeći da predstavi nebrojivo bogatstvo različitih projavljivanja života. Tu tajnovitu fascinaciju životom osjećamo i kada slika sa nadrealističkim naglaskom, i kada u njegovom slikarstvu primat odnosi asocijacija. Uvijek je tu embrionalni oblik koji se uvija i izvija noseći u sebi skrivenu iskonsku klicu prapočetka, prožetu svjetlom... I zato je, ne slučajno, u središtu Smailagićevih likovnih zamisli i preokupacija žena, njen figuralni obris koji se projavljuje u svom bogatstvu različitosti oblika. Nesvakidašnjom svježinom i suptilnom prozračnošću zrače Smailagićeva ulja, uspjelo zaustavljajući treptaje prolazećeg vremena. Bilo da je to jutro, podne ili predvečerje, karakteristični koloristički zvuci približiti će nas tajni osobene iluzije i uvesti u imaginativni, onirični svijet njegove slike. Tako nas on na svoj zavodljiv, emotivan način uvodi u tajne lijepog, dostupne samo odabranima upozoravajući nas da nam je Tvorac dao sve, samo što to treba umjeti osjetiti, otkriti i uzeti. Jer ljepota je sveprisutna u prirodi, a otkrivajući je postajemo sastavni i jedinstveni dio njene suštine.

Na kraju, ali ne manje važno, ova izložba predstavlja i najbolji način da najavim i izdanje njegove monografije i poželim našem dragom Alju, posebno danas na njegov jubilarni rođendan, dalje uspjehe u radu, čime će nastaviti da nas oplemenjuje svojim raskošnim likovnim umijećem od Boga darovanim samo izabranima, jer, kako je rekao i veliki Niče: „Ljudi žude za svjetlošću, ne da bi bolje vidjeli, nego da bi jače svijetljeli.”