Pamtim kada neko zaustavi auto da bih prešla ulicu, pamtim kada mi neko pridrži vrata u prodavnici dok uđem ili izađem bez obzira što je uvijek neko drugi sa mnom. Zapamtim kada se konobar u restoranu posveti mojem biranju jela i ispitivanju oko sastava istog, bez obzira što je to dio opisa njegovog posla. Možda su nekome to male stvari, koje bi se brzo i lako zaboravile, ali ja i pored svega pamtim i cijenim.

Sjećam se i sada tog jednog dana, mama i ja smo bile u velikoj kupovini u hipermarketu u Baru, dok sam čekala da pripreme kolica sa namirnicama prišla mi je nepoznata žena i poklonila mi čokoladicu. I eto desilo se prije više od 4 godine, a ja se skoro svaki put kad' sam u tom hipermarketu sjetim, čak i sad mogu da se osmijehnem tome.

Sjećam se prvog odlaska sa školom u dječije pozorište u Podgorici, kada se predstava završila prišao mi je takođe nepoznat čovijek i poklonio mi ružu roze boje. Dok sam se sa oduševljenjem zahvaljivala nisam imala ideju o čemu se radi jer se očigledno ruže nisu dijelile đacima, ali ja sam je iz nekog razloga dobila, i to kasnije nije bio jedini put da sam iz pozorišta izašla sa ružom u ruci. Ni dan danas ne znam ko je bio taj nepoznati gospodin, ali lijepo je sjećati se tog njegovog gesta.

Znate, ja samo te leptire pustim napolje, i sjedim tako dok oni lebde iznad moje glave i tjeraju me da se smiješim. Samo momenat nakon što oni izađu ja čvrsto zalupim bauo i ne zavirujem unutra. Na njegovom se dnu nalaze i neka druga sjećanja o onim drugim "gestovima", ali ne dam im toliko često da izgamižu napolje. Ima onih prema kojima nemam nikakve emocije, ta su sjećanja uglavnom vezana za nebitne ljude u prolazu koji nisu bili baš najljubazniji prema meni, ili nekome meni bitnom. Kao onaj put kada je taj neki nepoznati čovjek na čak treću uljudnu molbu moje tetke da samo malo pomjeri svoje biciklo sa trotoara da bih ja mogla proći odgovorio sa "Ajde čoče pa đe ste krenuli sa njom takvom?". Meni se tada pojavio kamen u grlu, ne zbog njegovog komentara nego zbog straha da bi moja tetka stvarno mogla da mu naplati to, iako se tad izvukao, dospio je na tetkinu crnu listu, što znači da bi ipak mogla da ga sačeka njena kazna obzirom da se često mimoilaze u gradu u kojem oboje žive.

Ili onaj put, davno bješe, kada smo prijateljice i ja smirivale moju sestru Rosandu jer je dobila neopisivu želju da nam skloni sa vidika čovjeka koji je prokomentarisao nešto u smislu šta neko kao ja radi u kafiću dok je u toku muzika uživo. I sve samo zato što je njegova kćerka bila zamoljena da se ne naslanja na moja kolica, dok sam ja ne smetajući ostalima koji plešu, sjedjela za svojim stolom sa svojim prijateljima.
I tako, ja za ta sjećanja poput ovih navedenih nemam neke velike emocije, ali ni super moći da ih zaboravim. Baš zato što ta sjećanja služe kao nauk da se ljudi po ljudskosti mnogo razlikuju, možda ih i ne treba zaboraviti, samo im ne treba davati da kvare raspoloženje. Ta su sjećanja na dnu baua, skoro neprimjetni stanari bez lika i imena, ali prisutni. I ne brinu me oni.

Ponekad, tako kada nisam sigurna ni kako se osjećam, pa otvorim bauo i ni ne primjetim leptire iznad mene, već primjetim te male crne mrlje kao od katrana. Ta su sjećanja ona kojima samo tako nekada, vrlo rijetko dopustim da se osvrnem na njih. I zašto rijetko? Zato što ona u stvari bude emocije, one teške sa kojima se treba izboriti. Ta su sjećanja ostavili ljudi koji su mi nekada nešto značili, napravili su gestove od kojih je moje srce prokrvarilo, i ta se krv zgrušala u tragove poput katrana koji leže na dnu baua. Zbog tih sam gestova svojevremeno patila, sve dok nisu postala sjećanja na nemile mi događaje.
To sam sebi pripisala kao životnu školu. Napravila sam knjigu od toga što mi se desilo.

Iz nje sam učila kako ne dopustiti istim tim ljudima, ili onima koji mnogo liče na njih po ponašanju, da mi opet učine isto. Jer koliko god to bilo sastavni dio života, ja ću dati sve od sebe da svedem na minimum broj ljudi oko sebe koji bi mogli počiniti nemili gest.

U mom se bauu neće nagomilavati bespotrebne katranske mrlje, kad mogu stati prelijepi leptiri.
Danas je jedna gospođa u supermarketu požurila svoju djecu da mi naprave mjesta da prođem do željene police iako se meni nije žurilo. Ja sam imala samo osmijeh i jedno obično "Hvala puno" da im se zahvalim. I od toga ću napraviti letira za svoju kolekciju sjećanja.

Znate kako moj tata kaže? "Slon nikad' ne zaboravlja, a ni Ivona."