Sa Ivonom smo razgovarali o svemu...Porodici, životu, pisanju i borbama koje svako od nas vodi, otkrila nam je doakle dolazi snaga i odakle se crpi ljubav, gdje je kada zatvori oči i na čemu je zahvalna...Ovo mlado ljudsko biće kroz svoje riječi pokazalo je mudrost i zrelost kojoj svi težimo.Sve ima svoje zašto i ne možete, a da ne prmijetite da je sva Ivonina oduzeta snaga, samo premještena...Iz mišića u srce. Ne trebaju svim ljudima noge da bi doprli do svijeta...Jer neki ljudi lete. Danas vam donosimo Ivoninu priču.
1.Ko je Ivona Medigović?
Ivona Medigović je osoba koja je zadovoljna svojim životom, većinu vremena je u dobrom raspoloženju i daje sve od sebe da tako i ostane. Takođe, kad god može pravi male promjene koje su joj na neki način bitne, jer ne voli stagniranje. Trudi se da proširi svoje vidike i shvatanja, da bude što bolja osoba i sebi i drugima. Od života uvijek traži malo više, ali vrlo oprezno. Živi u Petrovcu na moru sa roditeljima, starijim i mlađim bratom, i svojom mačkom Belom. Porodica joj je na prvom mjestu i oni su njen temelj, i krov nad glavom, sunce, voda i vazduh.
2.Odakle u tako mladom i krhkom biću tolika snaga?
Ja iskreno ne znam za drugo osim da se borim, i za to dajem svu snagu koju imam. Volim život, a u tom slučaju mi ne preostaje ništa drugo osim da činim sve što mogu da istrajem. Nije lako kada imaš Spinalnu Mišićnu Atrofiju tipa dva, i dijagnoza zna da te sputava svakodnevno, ali to ne znači da ću da odustanem.
Možda je to do mene, možda je do vaspitanja. Nijesam pokušala da odustanem, a i nijesam imala primjer iz kojeg bih to naučila.
Moj izvor snage je svakako moja porodica. I njihova podrška mi znači sve, kada se desi da klonem tu su uvijek oni da kažu "Ne brini, biće sve u redu" i vrate mi vjeru, i volju da nastavim dalje.
3.Mi koji te pratimo na društvenim mrežama, znamo da si od skora počela da pišeš i da se tvoj blog zove "Ja sam Ivona Medigović" pa mi kaži koliko su se u tebi taložile sve te riječi koje si odnedavno počela da prenosiš u pisanoj formi?Kako si odlučila da počneš da objavljuješ? I šta je bio glavni pokretač?
Ljubav za pisanjem sam otkrila u petom razredu osnovne škole. Obožavala sam da pišem sastave i najviše sam se radovala slobodnoj temi. Kasnije sam kao i većina djevojčica počela sa pisanjem dnevnika, i tu sam negdje vidjela da znam svoja osjećanja vezana za životna pitanja da pretočim u riječi. Ideja da bih neku vrstu toga mogla da podijelim sa drugima mi je došla tek prije možda pola godine. I nijesam imala hrabrosti da je podijelim ni sa kime. Moja majka je to naslutila, i znajući da volim da čitam priče Jasenke Lalović, i Dragane Pribilović, me pitala zašto ja ne počnem nešto slično, ali svoje, da objavljujem. Tada sam joj sve priznala. Ona i još par osoba do čijeg mišljenja mi je stalo, su uspijeli da me ubijede da "prelomim" i počnem sa objavljivanjem priča, sa čime se usaglasio i moj tata.
4.Ovo je mala sredina svi se znamo...Da li je bilo komentara i kakavi su bili? Da li si naišla na razumijevanje od strane sugrađana?
Reakcije su bile baš pozitivne, naišla sam na veliku podršku, i podsticaj da nastavim sa time što sam počela da radim. Ljudi su mi pisali da se jako raduju dolazećim pričama. Svaki komentar i reakcija na svaku novu priču mi puno znači, i vrlo ih cijenim.
5.Gdje je Ivona kada zatvori oči?
Ivona je, često, u svome umu "na sve strane". Razmišljam o sjutrašnjem danu, o dolazećem vikendu, i tako dalje i tako dalje. O dešavanjima koja mogu da prethode, ili onome što bih ja željela. Držim se neke svoje realnosti, i razmišljam kako bih nešto mogla da postignem u okviru svojih mogućnosti.
Jedan vrlo aktivan um sa kojim se treba izboriti.
6.Šta je misija priča kojie pišeš?
Ja sam ovo počela čisto iz ljubavi.
Mislila sam, ako budem radila ovako nešto i to iz ljubavi, to možda, ali možda, može da ima neko dobro djelovanje.
Nijesam bila sigurna da će ovo što radim imati ikakav uticaj, ili doprijeti do bilo koga, ali kada dobijem poruku kao npr. "Ovo mi je danas trebalo. Hvala ti." pomislim da eto, i jednoj osobi ako sam pomogla uspjela sam. Život nije lak i ja samo želim da podržim one koji čitaju, jer to je ono što je meni najvažnije da imam. Takođe, tek treba da pišem, i pokušaću da približim ljudima osjećanja jedne osobe sa invaliditetom. Ljudi su takvi da radije ne pričaju o toj temi plašeći se da će nekoga uvrijediti, i ja bih da pokušam da malo "opustim" situaciju, i možda objasnim da se svijest mora podići na viši nivo, jer bi to bio napredak koji je potreban našem društvu.
7.Šta je ono što govoriš sebi onda kada ti se učini da ne možeš više i da možda ništa nema smisla? Imaš li uopšte takve trenutke?
Imam nekada te trenutke kada klonem, samo bih se zatvorila u svoju sobu, navukla zavjese i čekala da prođe. To mi naiđe kao posljedica svakodnevne borbe sa mojom dijagnozom, dakle zna da se odrazi na moje raspoloženje. Sreća ne tako često kako bi moglo biti. Imala sam taj trenutak par dana nakon što sam objavila četvrtu priču i pomislila sam "U šta sam se uvalila zaboga, nisam ja pisac, niti kolumnista. Na šta li sam uopšte mislila?"
I onda sam morala sama sa sobom da se izborim. Da nađem onu pravu Ivonu, jer ovu negativnu ne priznajem. (smijeh)
8.Kako se nosiš sa ljudima? Svjedoci smo vremena u kojem kulminara ljudska radoznalost i ajde da kažem nekultura? Da li se desi da te nečija reakcija povrijedi onako u prolazu? I kako reaguješ na to?
Kao manjoj je znalo da mi zasmeta, da me pogodi kada djeca, tada mog uzrasta, ili poneko od odraslih, pored svih ostalih intenzivno gleda baš u mene. Nije mi bilo jasno kako neko sebi može da dozvoli to, jer su me roditelji vaspitavali da to nije nešto što treba da radim. Tada sam bila čak i ljuta, na njih, na njihove roditelje, jednostavano nisam razumijela kako to da uopšte ne razmišljaju o svom postupku, čak i ako nije bilo namjerno sa njihove strane. Istina je da sam često u tim situacijama iznutra ključala, a spolja sam bila skroz nezainteresovana. Okrenula bih se na drugu stranu, ponekad samo prevrnula očima u fazonu "Oh evo ga ponovo."
U školi se, srećom, nisam sretala sa time, sva djeca su moje stanje prihvatila baš onako kako bi trebalo. Razlike koje su postojale su bile prihvaćene i funcionisali smo kao da ih i nema. Međutim na ulici, ljudi, ili djeca koja me nisu poznavala, nisu bili sličnog shvatanja.
Znalo je tada, ponekad, da me pogodi kao neki blagi tup bol u stomaku, ali više nema toga. Valjda vremenom, što bi se reklo, oguglaš kada se često srećeš sa takvim situacijama. I ja sam odrasla, i pronašla neku stranu sebe koja će naći opravdanje da zanemari takvo ponašanje. Putem svojih priča ću nekima objasniti zašto to smeta svakoj osobi sa invaliditetom, a kada se na ulici sretnem sa time teško da ću upasti u raspravu, već ću naći način da sebi skrenem pažnju. Ima toliko lijepih stvari koje su vrijedne pažnje, neću je poklanjati nečemu što mi smeta.
9.O čemu sanjaš?
Sanjam da moja porodica bude dobro, da moje roditelje zdravlje dobro služi, kao i do sada. Da mi braća ostanu dobri ljudi, da napreduju u svojim planovima i da im se isti, i želje, ostvaruju. Da budu ljudi koji vide širu sliku života, da razumiju druge, ali i da razumiju sebe. Da moja šira porodica, i ostali voljeni ljudi, mi budu dobro, srećni i zadovoljni.
Sanjam o kvalitetnim trotoarima u gradovima naše države, isto to važi i za ulice, i puteve. Sanjam o tome da počne da se ulaže više u naše zdravstvo, šklostvo, i podršku mladih u ostalim pogledima. Sanjam da moja fizička snaga malo potraje, bila bih joj zahvalna.
10.Gdje su ljudske granice? Da li je sve u glavi?
I odakle se skuplja sva ta snaga kojom zračiš?
Veliki dio toga je u glavi svakako. Kad imaš volju nađeš način da ispuniš nešto, čak i ako se čini da je teško izvodljivo. Svako ima različite granice i to se mora razumijeti, nekada to nisam razumijela i samim time nisam mogla da razumijem postupke te osobe. Svakako je dobro kada odlučiš da barem pokušaš u najmanju ruku, da pomjeriš svoje granice. Uglavnom se sopstvene granice mogu pomjerit, samo treba probati. Vrijedi probati.
11.Koja je tvoja poruka za sve mlade ljude koni biju neke svoje bitje mislivši kako su možda jedini sa tom mukom i vodeći se ono "što baš ja?"
Svako se u životu sa nečim bori. I svačija borba treba da se poštuje, ne kaže se za džabe "Svakome je svojaa muka najteža." Moja poruka je da se potrudimo da razumijemo i pokažemo empatiju, to zna da olakša drugome, a vjerujem da se vraća. Vjerujem da ako si nekome podrška, podršku ćeš dobiti nazad, a u borbi sa bilo čime podrška je jako bitna.
Nekada sam kao mlađa znala da se zapitam "Zašto baš ja?" Vremenom sam shvatila da od toga nemam nikakve koristi i prestala sam, jer bolje da za to vrijeme razmišljam kako da pomognem sama sebi, ili kako da mi neko drugi pomogne. Znam da dođe žuta minuta kada ti je samo to pitanje u glavi, ali kada vidiš da moraš dalje opet se vratiš na pitanje "Dobro kako riješiti problem?" Zato ja preskačem pitanje "Zašto baš ja?"
Razgovaraj sam sa sobom, imaš ti tu snažnu stranu koja može dalje, ali moraš je nekada pronaći, izvući na površinu. Možeš ti to, i u redu je ako ti treba vremena da shvatiš kako dalje, samo radi na tome.
12.Na čemu si zahvalna?
Zahvalna sam na apsolutno svemu što imam. Dug je to spisak.
Zahvalna sam na mom duhovnom, uopšte mentalnom stanju, i što imam način da ga unaprijedim. Zahvalna sam što mi je fizičko stanje, koliko-toliko, stabilno.
Zahvalna sam i na materijalnim stvarima koje su moji roditelji, svojim radom, uspijeli da mi obezbijede, ali su me prije toga naučili da one nijesu smisao života. Zahvalna sam što imam takve roditelje kakve bih svakom djetetu poželjela. Zahvalna sam im što su mi podarili braću, braću kakvu bih svakome poželjela.
Zahvalna sam za svakog člana moje šire porodice, rođake, kumove, za mali ali vrijedan krug prijatelja.
Zahvalna sam što imam moju mačku Belu.
Zahvalna sam što još uvijek mogu da uživam u gastronomskim delicijama koje pripremi moja majka, ili neko drugi.
Svako jutro sam zahvalna na novom danu. Zahvalna sam što mogu samostalno da dišem ovaj morski vazduh koji mi je podaren.
Zahvalna sam što sam odrasla u doba interneta i što mogu sa ljudima da podijelim svoje priče, i što imam slobodu za tako nešto.
Zahvalna sam što o meni brinu doktorke koje zaslužuju moje povjerenje, i koje se trude oko mog zdravstvenog stanja
Zahvalna sam što je medicina napredovala toliko da može da pomogne osobama sa SMA, i nadam se da će napredovati još.
Zahvalna sam RTV-u Budva na ovom intervjuu.
Mogla bih do sjutra navoditi, jer istina je, zahvalna sam baš na svemu.
13.Šta je ono, što naviše cijeniš kod ljudi?
Iskrenost, karakter, empatiju. Svakako i srčanost, hrabrost, razumijevanje. Istina, danas ljudi, često omladina, nekada zna da pomiješa to da, na primjer "Ružna ti je ta košulja." je nekultura, a ne iskrenost. I onda se možemo sresti sa nekim ko je nekulturan a poziva se na to da je iskren i opravdava svoje postupke. I tu se negdje u društvu gubi osjećaj za to šta je u stvari iskrenost. Takođe preferiram da su ljudi u mom okruženju i dobrodušni, i širokoumni, ali i ako nijesu mogu da pređem preko toga samo kada vidim da je ta osoba iskrena oko toga kakva je. Kulturna i iskrena. Lakše mi je to da prihvatim nego pretvaranja i laži, što se kaže "farbanje" svoje ličnosti. Od osoba koje imaju ovakve osobine su će sigurno distancirati.
14.Smatraš li da ti je ovaj grad raširio ruke? I vidiš li ga kao svoje ušuškano sigurno gnijezdo?
Jeste zaistoa, i u ovome što sam počela da radim, i uopšte tokom odrastanja. Petrovac je uvijek bio moj grad u kome se prijatno osjećam, kada izađem u šetnju osjećam se bezbjedno. Malo mjesto gdje se svi znamo, sugrađani koji me poznaju i razumiju.
To je moj grad, tu je moj dom, i nijedno mjesto ne može da se uporedi sa njime.
15.Šta bi te trenutno učinilo najsrećnijom? I šta ti uvijek izmami osmijeh na lice?
Meni zaista dosta nasumičnih stvari može da izmami osmijeh, ali ono što uvijek, čak i u teškim situacijama može da iz mene "izvuče" osmijeh je svakamo moja porodica.
Takođe važno mi je da su oni srećni i zadovoljni, onda sam i ja srećna. Pored toga, nešto što bi me učinilo srećnom jeste to da uspijem da iskoristim sunčano vrijeme, i barem na jedan dan se malo izmjestim iz svoje kuće, ali radim na tome. Ostalo sve ide sasvim dobro, zadovoljna sam, i ne bih htjela da budem pohlepna i očekujem još više.
Razgovarala: Dragana Pribilović