Ilustracija, Foto: Pixabay

Mada sam nekoliko puta slijetao na ovaj isti aerodrom, nikada nisam ušao u grad iz tog pravca. Letovi su redom bili proputovanja, a kada bih namjerio baš u Beč, dolazio bih najčešće vozom.

Prvi put je to bilo 1988. Tada sam došao autobusom do Klagenfurta i usred noći jedva pronašao željezničku stanicu. Dremuckao sam u vozu za Beč i nestrpljivo očekivao Vijenu – onu iz Štulićeve pesme, iz Brohovih eseja, iz Frojdovih košmara. Beč mi se, kao i hiljadama Jugoslovena prije mene, pokazao nervoznim i užurbanim licem jutarnjeg Vestbanhofa – Zapadne željezničke stanice. Valuta je bila šiling. Taksista je govorio jezik koji se tada zvao srpskohrvatski.

Ostao sam u Beču nekoliko dana, u gastarbajterskom kraju iza Željezničke stanice. Moje suočavanje sa bečkom reprezentativnom kulturom desilo se u zoru jednog tmurnog jesenjeg dana. Zećir, crnogorski Albanac, s kojim sam već treću noć pio žestinu po emigrantskim jazbinama, zaustavio je taksistu pored „Stuba kuge“. Stao je ispod njega i počeo da mu zapišava podnožje. Taksista i ja smo se zgledali.
Kada se Zećir vratio u taksi – meni se činilo da je to bilo najduže mokrenje koje sam do tada vidio – svi smo osjetili olakšanje. Zećir, jer je sebi ispunio životnu želju, a taksista i ja jer se nije pojavila policija.

Tog jutra popio sam svoju prvu crnu kafu sa limunom iscijeđenim u nju. Zećira više nikad nisam vidio. Ali u Beč sam opet dolazio.

Italijan kao prvo lice Beča
Na bečkom aerodromu imao sam dva sata – sletio sam iz Kelna u podne, a saputnica kojoj ću govoriti „vidi ono“ i „stani tu da te slikam“ stići će po podne letom iz Niša. Velegradski aerodromi najčešće liče jedan na drugi, pa kada vidite jedan kao da ste ih vidjeli sve.

Ono po čemu je Beč ispao poseban desilo se za pultom usred aerodromske zgrade. Obično na takvim mjestima prodaju polise osiguranja, nude besplatne kreditne kartice koje vode u dužničko ropstvo – razvijeni kapitalistički cirkus. Ovaj put nije bilo tako.

Simpatičan crnomanjasti tip je nudio ulaznice svjetski poznatog bečkog Muzičkog udruženja. Koncert posvećen Mocartu i njegovoj bečkoj deceniji – u Zlatnoj sali Udruženja. Pošto je tog vikenda vremenska prognoza bila nemilosrdna predviđajući kišu, prišao sam i raspitao se.

„Odakle si“, upitao me je prodavac muzičkog blještavila. Kada je dobio odgovor, oči su mu zacaklile. Kaže, zove se Mario, hoće da mi pokaže nešto. I u svom mobilnom traži jednu fotku. Sa ekrana me gledaju – zagrljeni – Mario i pokojni Siniša Mihajlović.

„Veliki čovjek, veliki fudbaler“, kaže mi Mario. „Ovo je prije dvadeset godina kada je Siniša bio u Beču. Italijan mi je prodao karte sa popustom i poklonio kompakt-disk sa koncertnim repertoarom. Bio je četvrtak, subotnjem koncertu radovaćemo se dva dana.

Od Glavne stanice do Esterhazijeve odaje
Posle dolaska moje saputnice, ukrcavamo se u voz koji nas odvozi na Glavnu željezničku stanicu. Ona je izgrađena tek 2014, prvi put silazim tu. Ne samo da je željeznička stanica sa tri podzemna nivoa izrazito funkcionalna već je načičkana restoranima brze hrane, buticima, samoposlugama. Tu čovjek može da provede dane i dane, nije mu potreban Beč.

Oko stanice su ultramoderne fasade hotela i stambenih zgrada. Beč pokazuje svoje ovovjekovno lice bez kompleksa. Odsjeli smo u hotelu blizu stanice. Ostavili smo stvari i izjurili u grad.
Naravno, prva stanica nam je bio Štefansdom ili „Štefl“ kako u Beču od milja zovu svoju katedralu. Dovoljno je da se oko uvjeri da još uvijek tu. Polazimo duž ulice Graben, zastajemo kraj istog onog Spomenika kugi koji danas zaliva kiša, a ne Zećir: Gdje li je taj čovek sada, pitam se, da li je živ onako sklon piću i razbojničkom ponašanju? Nema vremena za ovakva pitanja.

Leopold Prvi se zakleo da će, ako Gospod otkloni strašnu kugu iz njegovog carskog grada Beča podići stub zahvalnosti. Epidemija kuge je prošla, Leopold je održao riječ. Umjetnici su se dali na posao. Tako usred Beča vjekovima stoji barokna piramida od oblaka i anđela koja podsjeća na strašnu godinu 1679. u kojoj je kuga odnijela 12.000 života.

Prva svijetla se pale. Cunjamo uličicama u centru diveći se reprezentativnim fasadama. Vrijeme je da obezbijedimo večeru. Na jednom ćošku privuče nam pažnju ulaz u Esterhazijevu odaju – predvorje istoimenog vinskog podruma. Jedan sto kao da čeka baš nas. Na programu je originalna bečka šnicla, sa odličnim austrijskom bijelim vinom. Na kraju, da upotpunimo kliše, naručimo i štrudlu sa jabukama i prelivom od vanile.

Ovaj restoran nije uzalud dobro ocijenjen na kulinarskim platformama. Ali glad u centru Beča ima svoju cijenu. Pomalo izvan idiličnog konteksta, na tabli u dnu odaje kredom je ispisana izreka Vilija Branta iz 1981: „Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa“.

Melanholija poražene volje

Naredno jutro nam je donijelo mnogo vjetra i kiše. Odlučili smo da procunjamo šoping centrom iznad stanice metroa Wien Mitte The Mall. Na ulazu je gužva. Svi se drže svoje desne strane, da se nekako mimoiđu. Osim jedne dame koja se lijevom stranom probija laktovima.

Okrenem se da je osmotrim, a ona mi na našem višeimenom maternjem jeziku kaže: „Šta je?“ Bečka gastarbajterska škola. Sve je kao nekad. To je bio neki ženski Zećir.

U prizemlju dvije dame kostimirane kao figure iz epohe Gavrila Principa sprovode marketinšku akciju za ne znam ni ja šta. Beč umije da unovči svoju habzburšku nostalgiju. Pojeli smo sitnicu u odličnom azijskom restoranu i krenuli u dalje osvajanje Beča.

Odlazimo do Hofburga – nekadašnje centrale habzburške moći. Iako kišica još uvek prska, čete turista se vrzmaju unaokolo. Monumentalne građevine na Heldenplacu u Beču ne isijavaju više volju za vlašću nad što većim komadom poznatog svijeta, već melanholiju te poražene volje.
Od svih mogućih bečkih ponuda za muzeje – a ima ih nevjerovatan broj – odlučili smo da posjetimo Prunksalu – razmjetljivu salu Austrijske nacionalne biblioteke. Nije bilo reda za čekanje pred biletarnicom.

Stepenice uz koje se penjemo jesu građene za vječnost, široke i stamene, ali ipak ne nagovještavaju ono što zapljusne čovjeka kada uđe kroz ogromna vrata na spratu. Ovaj prizor je praznik za oči jedne bibliotekarke i jednog pisca. Katedrala knjige. Hram posvećen znanju i umjetnosti. Ne mogu da ne osjetim divljenje prema civilizaciji koja je svojim knjigama posvetila ovakve odaje.

Po carskom nalogu su u 18. vijeku barokni neimari Fišer fon Gerlah Stariji i njegov sin uobličili ovaj prostor. Veličanje Karla Petog, posljednjeg direktnog muškog nasljednika Habzburga barokni slikar Danijel Gran obavio je uz dužnu pompu na svodu impresivnog zdanja.

Mramorni parovi stubova, regali za knjige od orahovine visoki kao kuće. Na njima je smješteno 200.000 knjiga štampanih između 1501. i 1850. Knjige su sortirane po jednostavnom principu – u prvom dijelu su one koje se tematski mogu povezati sa ratom, u drugom one koje su čeda mira. Među njima je i 15.000 knjiga najpoznatijeg habzburškog generala Eugena Savojskog.

Kafehaus – mit i zamka za lakovjerne
Kafana kao svjetsko kulturno nasleđe? Kafehaus bečkog kova ili bečka kafana ima tu laskavu titulu. Kažu da su džakovi kafe koje je ostavila poražena osmanska vojska posle neuspjele opsade Beča označili početak kulture ispijanja kafe u katoličkoj Evropi. Mnogi nisu znali šta da rade sa tim čudnim zrnevljem. Jedan Jermenin je znao.

Bečke hronike bilježe njegovo ime kao Johanes Diodato, zapravo je rođen u Carigradu kao Ovanes Astvacatur. On je za svoje kurirske, diplomatske, a neki kažu i špijunske zasluge od cara Leopolda dobio dvodecenijski monopol na uvoz kafe u Beč. Ovanes 1685. otvara prvu bečku kafanu.

Od tada bečke kafane nastaju i nestaju, a one koje su preživjele prošli burni vijek, dospjele su na listu zaštićenih kulturnih dobara. „Central“ od ranog jutra opsijedaju turisti, formirajući red pred vratima kao da je nešto besplatno. Bio sam tu prije dvadesetak godina, tada nije bilo gužve, livrejisani konobari su hodali unaokolo kao da su prijestolonaslednici lično, a kafa je bila prosječna i skupa. Ambijent jeste filmski, ali to nije dovoljno da nas natjera na čekanje po kišici.

Više sreće imali smo u Kafeu „Saher“, u prizemlju istoimenog hotela, odmah iza Bečke opere. Nije padala kiša, a čekali smo samo dvadesetak minuta.

Inače, drug iz Tuzle mi šalje link sa člankom u kojem se navodi nekoliko adresa najboljih bečkih ćevabdžija. Zahvalio sam mu, ali mislim da su ćevapi u Beču isto što i suši u Beogradu. Jedu ih ponekad oni koji žive u tim gradovima. Jer im je egzotično. Ili su nostalgični. Pošto se sa srednjoevropske turneje vraćamo na Balkan, nemam želju da za roštiljsko meso iz druge ruke platim tri do četiri puta više u odnosu na original.

Bečki Mocart

Prije koncerta, u subotnje kasno popodne obilazimo Karlovu crkvu, „bečku Aja Sofiju“. Jedino što me zaista podsjetilo na najslavniju carigradsku bogomolju jesu dva zvonika koji podsjećaju na minarete. S tim što su minareti uz Aja Sofiju nastali tek kada su Turci zauzeli Carigrad, skoro hiljadu godina poslije podizanja crkve.

Čekam pred crkvom neko vrijeme da raščistim sa sobom, da li ovo arhitektonsko „oneobičavanje“ slavnog predloška u meni izaziva divljenje ili me tjera na ironičan osmijeh. Vjerovatno se te dvije stvari pred Karlovom crkvom ne mogu razdvojiti.

Na raskošnim bečkim bulevarima – Ring je oznaka za njihov prsten oko starogradskog jezgra – od zgrade Opere do moćnih hotela kao što je „Imperijal“, sve je urađeno za nekoliko spratova više nego što je stvarna mjera današnje Austrije. To je Beč – glavni grad svjetskog carstva koje je poput mora iscurilo kroz istorijska sita, da bi ostavilo svoje faraonske građevine austrijskoj Republici.

I sama zgrada Udruženja prijatelja muzike spada u taj niz. Još spolja pokazuje čovjeku koliko je mali spram ideje velike muzike. Penjemo se stotinama stepenica do galerije i pred nama se otvori prostor koncertne dvorane – Goldener Saal – Zlatne sale. Zašto zlatne, vidi se iz pripadne dekoracije.

I mi se ovom posjetom upisujemo u niz pokoljenja ljubitelja muzike koji od 1870. hrle na koncerte u najbolju koncertnu salu svijeta. Teofil Hanzen je svoju besmrtnu slavu među muzičarima stekao upravo kao arhitekta koncertnog zdanja Muzičkog udruženja.

Ovom Dancu koji je gradio po Atini i Veneciji i u pravo vrijeme došao u Beč – kada su srušene zidine oko grada i počeli da nastaju bulevari sa velelepnim građevinama – nije na raspolaganju bila nauka o zvuku. Tehnologija mjerenja je nastala tek kasnije.

On je morao da se osloni na intuiciju. I ona ga je upisala u genije stvaranja prostora u kojem zvuk živi najduže. Reverberacija je vrijeme koje prođe dok zvuk prosječne jačine, nakon prestanka zvučnog izvora, postane nečujan. U Zlatnoj sali to vrijeme iznosi dvije sekunde.

Uzdah upućen Beču

Muzičari izlaze na binu u kostimima iz Mocartovog vremena, bijele perike i bijele dokoljenice. Akustika je odlična. Razigrane Mocartove note – od Male noćne muzike preko Turskog marša do operskih arija – najviše aplauza je dobio duet iz Čarobne frule – zaista svjedoče i o umjeću bečkih muzičara i o bezvremenosti te muzike.

Na kraju – kao kompromis sa očekivanjima turista iz cijelog svijeta – orkestar svira Na lijepom plavom Dunavu Štrausa Mlađeg i – Marš Radecki Štrausa Starijeg.

Ovaj marš je uz ritmično udaranje dlanom o dlan cijele dvorane mene vratio u djetinjstvo – u prvojanuarska jutra u kojima je na jugoslovenskoj televiziji uživo iz Beča – upravo iz ove dvorane – emitovan Novogodišnji koncert Bečke filharmonije. Majka je za vrijeme koncerta prožetog djelima muzičkog klana Štraus uzdisala, jer ju je ta muzika podsjećala na njenu majku koja je kao rođena Zagrepčanka iz dobre kuće obožavala Štrausove valcere.

Izvor: RTS