U laganom je snu...Skoro pa je budna.
Okitila je stabla ranih breskvi u beharu.
I kao da odnekud dopire miris bijele kafe..
Skoro pa kao da čujem kako šećer u prahu pada preko vrućih ruštula, a kapi limuna padaju u šolje pune čaja. Diše. Punin plućima.
Ispred mene raštkane glavice djevojčica sa šarenim šnalicama u kosi zamiču ka školi.

I dječaci sa rukama punim sličica.
Neko će danas dobiti slabu, a neko najbolju ocjenu, Nebo kao saldoled sa prelivom od jagode...Bijelo sa rozim tragovima...
Razmišljam koliko volim ovaj grad...
I koliko nije strašno po ure hoda od Maina do stare kotorske raskrsnice i kako sam mogla do sada živjeti bez te rute svako jutro, pješke odozgo pa do na pjenu od mora?
A koga sve sretnem usput...Ih...
Komunalci...Odmah na izlasku iz kuće poremete mi tišinu...Nerijetko i dobace "ćao lijepa"...
Nikada se neće promijeniti.

U prodavnici na ćošku istovaraju hljeb.
Vruć, miriše kao duša što bi baba rekla, prosto mi žao što nemam kockicu putera kod sebe da je odma rastopim na jednu krišku.
Volim da prođem zelenom p'jacom ujutru.
Sa svake strane čuješ da neko nudi baš najbolji od istih proizvoda koji se prodaju.
Kozji sir. Zelen. Rasadi. Riba se posebno osjeća ako je petak.
Ostaviće mi i da pokupim poslije posla samo da rečem što ću.

I ja bih stvarno uzela malo kozijeg sira i kilo girica poslije. Možda i koju rotkvicu...I nije bitno šta ću kupiti, koliko je važno i lijepo tuda proći...
Boje...Priče...Glasovi...Pjaca je kao vremenska kapsula...Ostatak stare Budve u sred nove Budve.
I svi ti sitni razgovori sa mojim mještanima: " Dobro jutro kako ste? "

" Dobra ti sreća, a ka' i ovo vrijeme.."
Ili " Kako su ti doma? Pozdravi ih! " To nema cijenu. Volim tu ušuškanost malog grada u poznata lica i nasmijane pozdrave.
A tek sjeđenje na klupu na rivu dok preko puta mene stariji čovjek u ribarskim čizmama raspetljava mrežu i žali se kako nema ribe, i kako već drugi put za 15 dana mijenja isti dio na barku, a ni u motor uzdanja nema!

" Mora da je što si ti śela tu! Ada pegula je žena ba barku! To je vazda bilo. " Kroz smijeh će.
Ja nijesam na barku, no preko puta, branim se!
" Ma isto je to...Jesi li nogom ili očima na nju svejedno je! Barke žene ne vole! "
A ribari?
"Ihh! " Odgovara.
" I ajde prolazi...Mora da je do tebe...Ne znam što drugo može bit' žene sve pomute! " Smije se dok mu mašem.

Pluća su mi puna mora...Imam osjećaj da sam ga udahnula na nos do zadnje kapi.
Kao da mi sijaju kristalisana zrna soli u kosi, zaostala od ko zna kojeg ljeta...
Ja sam primorka...Ne mogu izbaciti more iz sebe sve i da oću.

Pune mi ga oči ..Puna mi ga kosa...Pune nozdrve...Kroz vene mi protiče Jadran...
Ja sam primorka...Prvi put kad se skvasih u to plavetnilo osta mi koža slana zauvijek...
I u mojim ušnim školjkama može se čuti šum talasa...Ja sam primorka...Ovo je moj grad...
I svi vi koji ne volite Budvu, griješite.
Vi je samo nijeste dobro upoznali.


Autor: Dragana Pribilović