Foto: Nikola Todorović

U svom izlaganju akademik Jelušić podsjetio je da se u Rusiji svakog 24. maja obilježava Dan slovenske pismenosti i kulture, u čast stvaralaca ćiriličnog pisma prosvetitelja Kirila i Metodija.

Kako je ukazao, čitav prosvetiteljski projekat bazira se na širenju hiršćanske ideje. On je detaljnije govorio o sudbini hrišćanske ideje iz perspektive sudbine ćirilice.


Jelušić, Foto: Nikola Todorović

„Kao što iz ugla neobično pronicljivog Ničeovog predviđanja o sudbini Boga u njegovom vremenu i vremenu koje dolazi poslije njega, a tiče se naravno bitne suštine samog nihilizma, dakle praznine i gubitka smisla, ovdje je riječ o logosu, slovu koje je povezano sa slovom Božjim. Nije to samo tehnički, geopolitički problem potiskivanja ćirilice, nego je problem jedne epohalne svijesti koja je izgubila ideju Boga kao najviše dimenzije svijesti o kojoj se govori. U tom smislu, hoću da posjetim na izvrsno žitije Konstantina Filozofa ili Svetog Kirila, gdje se vodi spor o tome koji jezici imaju prioritet. I onda slijedi rasprava o jevrejskom, helenskom i latinskom. Ali, opet je u centru ideja jezika kao prenosa božanske misli i ideje. Čitav spor se, dakle, vodi oko toga da li staroslovenski jezik ima u sebi mogućnost prenošenja one najveće misli koja je prisutna u hrišćanskoj ideji. Naravno, Konstantin Filozof je jedan od najobrazovanijih Vizantinaca tog vremena. On je izvrsan poznavalac filozofije, patristike i onoga što je tome prethodilo, a to je velika tradicija grčkog mišljenja. I čini mi se da se u njegovoj velikoj ideji sabira znanje koje proishodi iz helenske i ranohrišćanske tradicije, a onda se sve to sabira u tom genijalnom proizvodu slovenske pismenosti i prevođenja, prije svega, svetih spisa na taj jezik. Problem ćirilice se, po mom mišljenju, vezuje za problem krize i nihilizma evropske civilizacije u cjelini. Ne pravim sada tu ključnu, distinktivnu razliku između ćirilične i latinične tradicije, jer obje proizilaze iz grčke tradicije koja je temelj, jer je grčka kultura temelj evropske kulture. Gubitkom povezanosti sa tim temeljima Evropa gubi svoj temelj i mi smo danas svjedoci toga i to je zapravo centralno pitanje sa kojim treba da se suočimo. Suočavanje sa centralnim problemom vodi ovom suočavanju sa fenomenom ćirilice i vraćanju civilizacijske, kulturološke, filozofske i religijske relevantnosti ćirilice. U tom smislu, moram reći da je za pohvalu ova manifestacija koja nas vraća u aktualnost pitanja, jer, to moram naglasiti, da nije ove manifestacije pomena ćirilice uopšte ne bi bilo“, naveo je Jelušić.

O ćirilici kao višem obliku tolerancije i očuvanja različitosti, sa jedne, i integracije i približavanja, sa druge strane, govorio je prof. dr Aleksandar Jerkov.

Kako je rekao, društveni ambijent za razgovor o ćirilici u Crnoj Gori je bolji nego ranije, ali postoje i veliki izazovi, pri čemu je, nadovezujući se na izlaganje akademika Jelušića, podvukao opštu krizu vrijednosti, nihilizam modernih vremena i pokolebanu Evropu.


Jerkov, Foto: Nikola Todorović

„Opravdana je kritika Evrope, ali i nas. I opravdano je pomisliti i to da neko poput mene ko uopšte nije religiozan, kaže da ne zna gdje bismo bili da nije bilo crkve i njene istorijske uloge. Znači, o tome se mora misliti čak i ako niste iz jedne organizacije ili ako je vaš pogled na svijet potpuno drugačije usmjeren. Morate misliti sa jednim višim oblikom tolerancije i razmišljati šta doprinosi svima nama u svemu ovome. Ima i drugih teškoća… Vi živite u okruženju u kojem je gotovo nemoguće ili podvig koristiti ćirilicu. Nemate tastaturu na ćirilici, uglavnom ni aplikacje na ćirilici. Kada hoćete da napravite to slovo, vama program spaja dva slova i do prekjuče u Srbiji kada napišete „Đ“ platite kao da ste napisali MMS. Mi hoćemo da govorimo o nekoj vrsti ravnopravnosti, a dovedeni smo u situaciju da smo tehnološki potpuno neravnopravni. Sljedeći korak jeste, ne da nas neko trpi, nego da budemo ravnopravni. Evropa, na primjer, nije trpjela Bugarsku i ćirilicu, nego je sa radošću primila tu zemlju u Evropsku uniju. Ako ste tih dana putovali Evropom mogli ste da vidite da su ljudi bili simpatični i postojalo je raspoloženje, ne puka tolerancija, već jedna radost u svemu tome. I onda smo, uprkos takvom događaju, i dalje imali infantilnu raspravu da ako ste za ćirilicu vi niste dovoljno Evropljanin, a imali ste neposredne dokaze da su i grčko i bugarsko pismo dobrodošli u Evropu, kao elementi koji čine svijet raznolikim, bogatijim i interesantnijim. Ja vidim ćirilicu, ne kao tačku razlike, odvajanja, izdvajanja ili lokalnog spajanja na Balkanu i širem prostoru sloveskih zemalja, već kao vrlinu sa kojom smo bolji i gdje smo dobrodošli tamo gdje nam je oduvijek bilo mjesto“, kazao je Jerkov.

Književni kritičar i izdavač Gojko Božović govorio je o ćirilici kao izrazu kulturne istorije i kulturne savremenosti i lijepom pismu u kojem prepoznajemo svoj izraz, a ne mjeru razlike, a osvrnuo se i na susret ćirilice sa novim društvenim okolnostima i novim medijima i tehnologijama.


Božović, Foto: Nikola Todorović

„Kada govorimo o ćirilici govorimo o jednom posebnom izrazu naše kulturne istorije i savremenosti. O posebnom izrazu naše kulturne istorije, zbog toga što su njeni najvrjedniji primjeri u dugom trajanju iskazani upravo na ćirilici, a ona samim tim jeste prepoznatljiv slikovni, vizuelni izraz jednog trajanja. Govorimo o ćirilici kao izrazu naše kulturne savremenosti, zato što je ona živo prisutna u našoj savremenoj kulturi i, uprkos svim okolnostima, jeste nešto po čemu prepoznajemo vitalno važne interese. Istovremeno, mi možemo da vidimo, a o tome su govorili i mnogi ljudi koji pripadaju drugim izrazima, da je ćirilica neobično lijepo pismo i da ima naročitu dizajnersku vrijednost. Sa tog stanovišta kad biste pogledali, pomislili biste da se dizajneri otimaju za ćirilicu i da je ona veoma često upotrebljavano pismo za različite brendove, knjige, povelje i ukaze, ali nije u toj mjeri u kojoj bi to bilo očekivano iz neke druge istorijske perspektive. Meni se čini da će ćirilica dijeliti sudbinu kulture i da će biti integrativna u onom smislu u kojem je integrativna sama kultura. Danas je kultura kod nas marginalizovana i potisnuta je u korist, prije svega, zabave, u drugom stepeni unifikujuće ekonomije ili populističke politike. Iz tog ugla, šanse ćirilice nisu toliko velike, ali isto tako u našim danima pokazuje se da veliki izrazi koji su trebali da budu integrativni, kao recimo ekonomija, nisu dovoljni i da čak i tamo gdje ljudi žive u izobilju, oni ne žive u zadovoljstvu, a upravo zbog toga što im nedostaju adekvatni kulturni sadržaji. Sa druge strane, pokazuje se da ni lokalne, ni globalne politike nemaju vjerodostojnost koja se prepoznaje i koja im se priznaje, i da se visoka politika srozala na nešto što bi se moglo nazvati menadžmentom srednjeg nivoa. To su ljudi koji upravljaju, sa više ili manje sreće i uspjeha, ali nemaju nikakvu viziju, jer viziju može da stvori samo kultura“, naveo je Božović.

Pisac Gorčin Blagojević smatra da o ćirilici i srpskom jeziku ne treba govoriti žalosnim tonom, jer smo se, kako je kazao, o tome naslušali u protekloj deceniji ili dvije, a sada svjedočimo drugačijim vremenima.


Blagojević, Foto: Nikola Todorović

„Nisu u pitanju bili neki trendovi ili „spoljni-lijevi“ uticaji od globalnih vjetrova, nego je na sceni bila jedna beskrupulozna hajka države Crne Gore protiv svakog ko govori srpskim jezikom i ko uzgred koristi ćirilicu. Ipak, nije vrijeme ni za kakve žalopojke nego za satiru, jer to što se Crnoj Gori dogodilo sa jezicima i pismima nije postojalo ni na mapi. Kad sam vidio ko učestvuje na Okruglom stolu, znao sam da mi preambula neće trebati. Ćirilica je pobijedila, i to ubjedljivo, a tek će pobijediti na sljedećem popisu. Jedan od pokazatelja da za to nema brige je i ovaj nevjerovatan festival. Ja moram reći da mi je čast što sam gost ovog festivala i što sam u društvu ovih ljudi“, kazao je Blagojević i u nastavku večeri pročitao satirični esej „Crnogorski popisni listić“.

Kako se ćirilica stigmatizuje u aktuelnom momentu i ko to tako tumači i koristi u manipulativne svrhe, čuli smo od mr Ksenije Rakočević.


Rakočević, Foto: Nikola Todorović

„Ako uzmete Ustav Crne Gore kao najviši pravni akt, vi ćete tamo vidjeti da stoji da je ćirilica službeno pismo jednako kao latinica. Dakle, na papiru je sve onako kako treba biti. I, kako je to slučaj sa svim pravnim aktima, vi nemate nikakve manjkavosti, ali u praksi to baš nije tako. Ćirilica i latinica moraju u tom smislu uvijek biti jednako ispoštovane, ali problem se ne nalazi na banalnoj, površinskoj ravni, već je mnogo dublji. Manipulaciju uvijek sprovode centri moći, a ona se sprovodi kroz teoriju znakova, što je jako nezgodna igra u kojoj vi imate i oznaku, i označenog i onog koji označava. Dakle, znakovi dobijaju svoju funkciju kada uđu u određeni sistem i njihove funkcije se samim tim dodatno usložnjavaju. Pismo na kojem su pisani neki od najvažnijih spomenika naše kulture, poput Miroslavljevog jevanđelja, koje nastaje u crkvi Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju i koje nam ostavlja takav trag pismenosti, nikako ne možemo tumačiti kao nešto što nije dio našeg kulturnog identiteta i koda. Crnogorski nacionalni model poslije 2006. godine nažalost se umnogome izgrađivao na negaciji bilo kakve bliskosti sa srpskom kulturom i upravo zbog toga došli smo do situacije da ćirilica poprimi oznake onog što je neprijateljsko. Ćirilica, a ta teza jeste integrativni faktor, sve nas je okupila ovdje. Naši najznačajniji spomenici nastaju na tom pismu, a studenti na katedri za crnogorski jezik Filološkog fakulteta u Nikšiću takođe pišu na ćirilici, kao i studenti srpskog jezika. Mislim da su jako opasne manipulativne strategije koje će nas, dok god budu toliko moćne, dovoditi do naših međusobnih trvenja u sukoba“, navela je Rakočević.

Okrugli sto na Trgu između crkava moderirala je Stanka Rađenović iz Narodne biblioteke Budve.

Književni festival „Ćirilicom“, koji organizuju Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, biće nastavljen večeras od 21 sat kada će biti upriličeno predstavljanje sabranih djela Stefana Mitrova Ljubiše. Učestvuju: prof. dr Aleksandar Jerkov, akademik Siniša Jelušić i književni kritičar i izdavač Gojko Božović.