Nedavno sam se uselio u novi stan. Početak, opremam sve da bude kako treba. Sada u sobi imam bijele zidove, radni sto i veliki poster Beth Gibbons, više polu-sliku, ako se može nazvati tako. Ujutru otvorim oči, pustim tu čuvenu pjesmu i gledam kroz prozor natmureno nebo i nemirno more.

Storm, in the morning light…

Padne kiša i stane; ogrije sunce, ponovo se naoblači poslijepodne.

Iz topline doma izgleda lijepo, sasvim drukčije nego onomad kad je bilo toliko hladno da smo se svi samo pokupili i otišli na nove puteve. “Fali sjever, drž’ se juga”, kaže s pravom jedna mudra starija žena.

Selidbe su me, što je činjenica, cijeli život pratile, ali lakše mi je da to prihvatim dok u krevetu pijem čaj, postojan u prostoru gdje se nalazim. Izvjesno neću otići nikuda neplanirano, još ako sam na odmoru odlično. Tako sam odlučio, loše sjećanje na konkretnu okolnost zamijenio boljim. Naslućujem, to će trajati, biće mi jasno nekad kako i zašto. Toliko sam porastao da te nemoguće čvorove više ne otpetljavam.


Raščivijah samo kako bih živio najradije u Buenos Airesu ili Napulju. Ili bih, na koncu, ostao tu gdje jesam.

Promaklo mi je da sam se zapravo, nakon odlaska, dvaput vratio u grad studiranja – prvi put sam se video sa kolegama, drugi put ispisao sa faksa.

U decembru 2012. godine razgovor je tekao otprilike ovako:

-Kako je bilo kući? – upitah jednog od njih.


-Bezveze, skupa karta, a i tamo je dosadno – odgovori.

-Šta ti radiš?

-Smaram se uglavnom.

-Vrati se čovječe, završićeš sve u avgustu!


-Ne znam, premišljam se.

Nisam se vratio. Donio sam odluku nakon dužeg promatranja, startovao novi faks, odužio studiranje ili, kako u šali volim da kažem, upisao se u kategoriju vječitih.

Sjećam se, neko mi je rekao tad nešto o Kjerkegorovom doživljaju Boga, nešto kratko… Dok smo se vozili nazad vrzmalo se kroz glavu pitanje vodi li očajanje nužno u prospast ili ka Bogu. Nudila se i čuvena “ili – ili” dilema, gdje prvo odriče drugo, i obratno.

Trgnem se iz flešbeka pomiješanih osjećanja. Nadvladava ipak lijepa uspomena, dovoljno udaljena od krute hladnoće. Pođem nazad u dan, valja sređivati novi dom. Uvijek uveče potrgujem šta treba za sjutra. Najgore kad se probudiš, kreneš da doručkuješ, a nema hleba. Jednostavnije je, logično, ako ne jedeš hleb, samo se može ispriječiti nešto drugačije. Zato je red trgovinu obaviti dan ranije.

Onda pođem da plivam, i usput slušam taj na svoj način moćan zvuk Bristola. Kad me zaboli glava preskočim, pa pođem na kafu i tako sjedim pola sata ili duže. Desi se, ponesem ranac sa stvarima i umjesto na bazen, ja isparim okolo. Kasnije mi bude krivo, zamišljam kako pravim sve te zaveslaje i kako sportska rekreacija pobjeđuje urođenu lijenost i melanholiju. Ako je tako, dok još sjedim stavim slušalice u uši. Uglavnom uspije terapija, pa period „samo plivanje i samo Portishead“ može da počne. Obično je kraj jeseni, doba kad se čovjek sređuje iznutra i spolja, vrijeme, pored ostalog, idealno za useljenje i trip-hop.

I dok meračim „Roads“ padne mi na um ponovo maksima „fali sjever, drž' se juga“...

Milan Stanišić