Možemo li zamisliti život bez savremenih ekranskih igračaka - promoćurnih telefona, kompjutera, televizije, bez interneta? Ja, zahvaljujući pet decenija života iza sebe, mogu...

U to vrijeme opšte anonimnosti postojala su tri medija - televizija, radio i novine. Obično čeljade se tamo moglo pojaviti samo u dva slučaja: ako se desi nešto što niko ne želi (crna hronika) i kad umre (čitulje). Ovi mediji su bili rezervisani za tadašnje drugove političare, sportiste, glumce i pjevače. I rijetke izuzetke. Nije se javno moglo znati gdje smo putovali, šta smo jeli i s kim smo u vezi. Pojavljivanje u javnosti se teško zasluživalo.

Kakav je onda bio osjećaj kad uveče na radiju čujete svoje ime, čujete da vas je neko pozdravio i pride poručio pjesmu koja vam se sviđa? Lijep, sigurno.

E, to je bila radijska emisija POZDRAVI I ČESTITKE.

A da bi se to desilo, bilo je potrebno pokrenuti akciju na nivou porodice. Parče papira uzetog iz male sveske sa linijama, olovka, đak sluša, a ukućani smišljaju. Čim se smisli, izgovara se naglas kako bi čestitka trebalo da glasi. Ideja je više, prepliću se u vazduhu, đak čeka da se svi slože oko konačne i da zapiše. Znalo je potrajati i po čitav sat... Na izbor pjesme se obično trošilo dvadesetak minuta.

Na kraju, čestitka bi zvučala otprilike ovako - Urošu Čabarkapi srećan završetak školovanja žele tetka i tetak sa porodicom, sa željom da mu se sve želje ostvare. Ili - Pavlu Vuleviću srećno punoljetstvo, a ukućanima ugodno popodne žele baba i djed. Potom bi usledio drugi korak - neko od ukućana (đaku se ovaj dio akcije nije povjeravao) bi se svečano obukao, obrijao (ako bi to bio otac) stavio ceduljicu u džep sakoa, provjerio novčanik i opuštenim korakom izašao iz kuće. Vremena ima, emisija počinje u šest uveče. U zgradi radija, na prvom spratu, radna atmosfera. Pepeljara na stolu je puna, šolje ispijene kave su tu, otac hrabro ulazi i s vrata kaže DOBAR DAN. Ne mora govoriti zbog čega je došao. Predaje papir, vadi novčanik i plaća. Vraća se istim putem, ali sada je nekako drugačije. Nešto je u grudima, ne zna šta, ali prija...

Ostaje da se sačeka osamnaesti čas.

Desetak minuta prije šest radio je uključen (mogu početi ranije) i svi ukućani su tu. Do sedam niko neće mrdnuti, disaće se samo koliko se mora, treptanje je svedeno na minimum. Radio je taj koji će govoriti.

U minut tačno kreće najavna špica i ženski glas saopštava - POZDRAVI I ČESTITKE. Još malo muzike, i onda sve utihne... (Možda naša bude prva?)

A želja je bilo raznih. Među njima su najupečatljivije bile one u junu, septembru, decembru pa u martu. Da, to je bilo vrijeme kad su mladići odlazili u vojsku, tadašnju JNA. I, tada bi na radiju, u našoj emisiji, počinjao potop.

Objasniću o kakvom potopu vam pričam.

U vrijeme o kom govorimo bio je popularan jedan pjevač tugaljivog glasa. Pjesme su mu bile plačne, u svakoj je zbog nečega ili nekoga tugovao, masovno su ga slušali u kafanama, lomile su se čaše. Posle nekoliko ispijenih čaša, slušaoci su plakali s njim.

E, taj pjevač je snimio pjesmu u kojoj opisuje odlazak anonimnog mladića u JNA. Zapravo, opisao je ko koliko u kući plače čekajući trenutak odlaska, ko krije suze a ko će tak da ,,odčepi''. Posle nekoliko ponavljanja te pjesme za jedno veče, sticao se utisak da tog mladića prate na vječni počinak a ne na mjesto na kom će naučiti neke nove stvari, očvrsnuti i steći poznanstva koja su znala potrajati do kraja života.

I tako dođe trenutak kad spikerka kaže - Urošu Čabarkapi... tad bi se već napeti ukućani dodatno ukočili kao da ih je takao manji strujni udar, suspendovali bi disanje i gledali u radio aparat, kao da će na njemu ugledati vlastiti lik.

Posle bi prostorija poprimila svečanu atmosferu, čeljad bi se opustila, osmjesi bi ukrasili lica. Na ovaj trenutak bi mislili još dan ili dva...

Deceniju kasnije, ili koji god više, pojavile su se privatne stanice, emisija je prešla tamo gdje je malo i vulgarizovana, a trajanje joj se odužilo na više sati. Izgubila je onu neobjašnjivu čar. Dvijehiljaditih godina je polako uvenula. Ostalo je sjećanje na nju kod nas starijih. Sada smo kolektivno izašli iz anonimnosti zahvaljujući, prvenstveno, društvenim mrežama. Danas bi naša emisija, da je kojim slučajem preživjela, bila usamljena, izgubljena, marginalizovana. Kao sirotan među oholim bogatašima.

Možda je ovako bolje.

Ostala nam je u lijepom sjećanju.

Ostao je neki lijep ukus i miris tog mirnog i sporog vremena.