Foto: Blog "Crtice iz Petrovca"

"No me đavo jednu veče nagna
u kolibu noćih Milonjića" (Gorski vijenac)

Otkriću vam jednu tajnu. Do prošle godine pođekad sam maštao kako gostujem na sajmu knjiga. Kao pisac ovjenčan nagradama. Na štandu svog izdavača, mudro ćuteći i blago namršten, potpisujem novu knjigu. Tek ponekad podignem pogled i izvježbanim baritonom upitam - kako se zovete? Aha, dobro. Pišem posvetu: Špiru i Spomenki od srca. Autor.

A onda, kao u rubrici ,,život piše romane'', desilo se da je moja Teodora sa dvanaest godina dobila književnu nagradu i bila pozvana na Sajam da pročita svoj rad. I, eto mene na tom finom skupu ali ne kao nabeđeni pisac već kao ponosni fader.

Dok je Teodora bez treme pred tv kamerama čitala svoju prozu, a Vesna kao svaka brižna majka strepila hoće li sve proteći kako treba, ja sam okolo fotoškljocario telefonom tražeći najbolji ugao da ovjekovječim početak ćerkine karijere.

Sve se završilo kako Bog zapovijeda, nagrada je primljena, čestitali smo još jednom našoj mezimici, i bez žurbe krenuli u obilazak štandova.

Ponuda je bila odlična, široka, ali sam ja prežao da se sretnem sa vladikom iz naslova ove priče. I, ubrzo se sretosmo. Vadim novčanik iz torbe, plaćam, pa zajedno sa Vijencem nazad u torbu.

Kad smo sve obišli i potrgovali šta je ko htio, izađosmo na parking, platih globu parkirnu i pjevajući krenusmo put Petrovca.

Bilo je to u vrijeme kad sam u jednom ovdašnjem hotelu glumio opštu bezbjednost. Pričao sam vam o tome. Prve večeri radne, odosmo Njegoš i ja da motrimo i čuvamo. I nismo se rastajali nekoliko narednih dana i noći.

Kad sam prvi put pročitao Gorski vijenac, godine ko zna koje, učinio sam to nekako mehanički. Kao da čitam bilo koji roman. I na kraju popričao sam sa sobom. I rekoh sebi - da, odlično, stvarno. Baš je dobro napisao. Aha. I tu se razgovor završio.

Ovog puta bješe drugačije.

Kako sam već dobrano zagazio u starost i život mi na sto bacio decenije uzviknuvši PET! čuh vladiku malo jasnije. U stvari, mnogo jasnije.

Za početak, svatih da je Gorski vijenac napisao te 2022. godine. I 1997. I 2001. Shvatih i da ga piše upravo sada...

Ja sam proša sito i rešeto,
Ovaj grdni svijet ispitao,
Otrovi mu čašu iskapio,
Poznao se s grkijem životom.
Sve što biva i što može biti,
Meni ništa nije nepoznato;
Što god dođe ja sam mu naredan.

Završivši, shvatih šta držim u rukama.

Crnogorsku Bibliju.

Na mah mi posta jasno ko jeste Njegoš.

Pa se upitah - šta poslije ovoga čitati...?


Ne našavši odgovora, vratih se na početak djela.

Tih dana pročitah ga nekoliko puta, običnom olovkom podvukoh stihove kojima je veliki vladika razagnao tminu, postavio stvari da stoje kako tada, tako i danas. Postojano kao ova naša brda i planine.

Radio je u hotelu tada jedan mladi Rus, visok, žutokos. Bio je dobronamjeran, što bi se reklo - gledao je svoga posla. Mislim da je još uvijek tamo. Govorio je na srpskoruskom jeziku, skovao neki svoj Jidiš*. Nekako smo se sporazumijevali.

Jedne noći, dok se ekipa spremala da ide kući/u smještaj na počinak, a ja da plovim ka jutru, Rus me upita - šta čitaš? Pokažem mu knjigu, i kažem Gorski vijenac. Znaš šli šta je to? Odgovor je glasio - nje. Ovo ti je, objasnim mu, crnogorska Biblija, kapiraš? Nje. Dobro, a znaš li da se Tićina porodica pominje u ovom djelu? Ima tu jedan stih... Odgovor iz Moskve je bio isti - nje. Na te riječi Tića, mlada recepcionerka, naizust izrecitova onaj dio u kom se pominje koliba Milonjića. Evo, rekoh odmahnuvši rukom, ona će ti objasniti. I pažnja visokog Moskovljanina sa vladike i mene pređe na koleginicu.

Slušaj, Milonjići koji se pominju, to su moji preci, shvataš?

Nje.

Dobro, vidi ovako... (deset minuta kasnije)

KOLIBA. MILONJIĆA. NJEGOŠ... JA SE TAKO PREZIVAM, ONI SU MOJI... RAZUMIJEŠ LI SAD?!

Nje.

Jasno pokazavši da mu dublje poniranje u Njegoševo svevremensko djelo neće bitnije uticati na život, naš drugar iz carske Rusije izgubi interesovanje za daljom književnom analizom. Vrati se na svoje radno mjesto kako bi zatvorio kasu. Ja sam nastavio biti ravnodušan, a Tića je bila malčice zadihana.

Eto, tako je Njegoš prošao u hotelu - od divljenja do ravnodušnosti.

Prošao. Ne, nije. I neće.

Biće tu kao što je i nebo tu.

I sunce.

I trajaće koliko i oni.



*Jezik nastao u srednjoj Evropi, mješavina njemačkog, hebrejskog, aramejskog kao i slovenskih i romanskih jezika.


Aleksandar Matović , preuzeto sa bloga "Crtice iz Petrovca"