Dok korona virusa hara svijetom, pa pored pogoršane epidemiolške situacije u Crnoj Gori, više od 500 zaposlenih u gradskoj administraciji i javnim ustanovama kulture i RTV Budva, koji se nalaze na budžetu željno čekaju deblokadu opštinskog računa, kako bi primili zaostalu julsku, junsku i majsku zaradu.

Čekanje plata je opet postala svakodenvica, za mnoge zaposelene tekšo i mučno iz dana u dan, mjeseca u mjesec, ali ipak ostaje nada.

Većina zaposlenih je kreditno zadužena, podstanari trpe pridike gazdi, djeci treba objasniti na jednostavan način situaciju u kojoj se nalaze roditelji i zbog čega su uskraćeni igračaka, slatkiša ili zabave u luna parku, računi stižu na vrijeme i tako u krug, svi se tješimo doboro poznatom rečenicom "samo da smo zdravo". No, ne treba zaboraviti i da zdravlje na usta ulazi!



U ovom trenutku je cjelokupna situacija uslovno rečeno podnošljiva, ali do onog najpoteresnijeg momenta kada se čovjek, tj. zaposleni radnik teško razbol, i šta onda? Tek tada muka postaje mnogo jača, bol i ogorčenost, i nastupa mučenje od jednog specijalsite do drugog, od jedne zdravstvne ustanove do druge bez eura u džepu. Od čega platiti ljekove, terapiju.. Pored fizičke, taj zaposleni osjeti moralnu nemoć, svoje lično posrnuće i nestaje snaga za dalju životnu borbu. Nažalost, nikada nije bilo teže posuditi novac, skoro sva vrata su u ovom trenutku zatvorena, mnoge usteđevine presušile. Ako se vratimo u prošlost "kasnile su plate u našoj medijskoj kući", ali lakša su bila vremena, funkcionisala je turistička privreda, uvijek je čovjek imao oslonac, danas tupa bezlicna neizvjesnot i pitanje su koje se svakodnevno čuje: Šta sa jesni, kako ćemo onda?

Opet nagomilani strah koji parališe. Bolest u ovom trenutku ne bira ni godine, izgled, politicku podobnost, vjersku pripadnost. Svima koji slušate može se dogoditi. Niko nije politički obojen u 21. vijeku u demokratskoj državi ako pita kada će plata, jer neko u ovom trenutku prolazi kroz najtežu agoniju i finansijska sigurnost ublažila bi koliko toliko nivo bola…

S toga da ne izgubimo što je najvažnije u ovom vremenu ljudsko dostojanstvo i empatiju, sasosjećajnost prema bližnjem svom kolegi, prijatelju u nevolji.

Lidija Bojović