Foto: printscreen

Aleksandar Ivović rođen je 24. februara 1986. u Baošićima u Herceg Novom. Još kao klinac, tačnije sa četiri ipo godine, zaplivao je u bazenu i nije ni čudo odakle motivacija za velikim uspjesima i sjajnom karijerom. Leka dolazi iz sportske porodice, brat Blagoje takodje se bavio vaterpolom dok je sestra Marijana igrala košarku i to veoma uspješno, noseći dres Budućnosti i reprezentacije Crne Gore.

Prvi susret sa bazenom

Kao mali i živahni klinac Aleksandar je išao na plivanje, i već sa četiri ipo godine uskočio je u bazen iako ne znajući da pliva , ne sanjajući kakve će uspjehe kroz karijeru napraviti. Nastavio je sa plivanjem još godinu dana dok se u Baošiće nije otvorio vaterpolo klub Bokelj gdje je i napravio prve vaterpolo korake. Karakter pobjednika od malih nogu je pokazivao, uvijek je težio boljem rezultatu tj pobjedi, bilo da se radi o bazenu ili nekoj društvenoj igri. Teško su mu padali porazi, poslije poraza samo bi došao kući i ne bi pričao ni sa kim nego se povukao u sebe. Uvijek je težio ka uspjehu i pobjedi. Te gene i borbenost naslijedio je od svojih roditelja koji su ga podržavali u svemu.

Sebe gledao kao najveću zvijezdu

Kada je imao 12-13 godina reprezentativci tadašnje Jugoslavije bili su na pripremama u Igalu, sve zvijezda do zvijezde svjetskog vaterpola: Savić, Šapić, Vujasinović, i majka mu predloži da pođe da uzme autogram od tih igrača, a on samouvjereno kaže nema potrebe oni će čekati u red da od mene uzmu autogram, dovoljno govori koliko je vjerovao u sebe.

Kombinacija vaterpola i obrazovanje

Leka je srednju školu pohađao u Tivtu a trenirao u Igalu, nije htio da odustane od školskih obaveza nego je sve uspijevao da uskladi malo teže ali mu nije bio problem putovati i vraćati se svakodnevno pa na trening. Imao je podršku roditelja koji su u svakom trenutku bili najveća podrška Leki.


Foto: Danilo Papić

Malaga neizbrisiva emocija

Iako je sa zajedničkom državom i tim igračima osvojio sve što se moglo osvojiti u Evropi i svijetu došlo je vrijeme za razdvajanje, nakon nezavisnosti Crne Gore Leka je odlučio da ostane sa igračima koji će nositi kapicu svoje matične zemlje. U reprezentaciji je doživio najljepše i najteže momente, a oni koji nijesu igrali za nacionalni tim puno su izgubili. Velika je razlika, i to sa mnogo aspekata, kada se nastupa za klub ili nacionalni tim. U vaterpolu se nikad nije desilo da ekipa koja prvi put nastupa osvoji EP. Bili su pobjednici i zaista, nikada neće zaboraviti slavlje po Crnoj Gori. Ostali su, tako da kaže, obilježeni, a na kraju se ispostavilo da je bilo jedino zlato te generacije. Malaga je bila odskočna daska i za dobre inostrane karijere. Donijela im je dosta benifita. Ivović je sa crnogorskom reprezentacijom bio prvak Evrope u Malagi 2008, a sa najvećih takmičenja ima i srebrne medalje sa EP Ajndhovena, Beograda i Budimpešte, kao i sa Svjetskog prvenstva u Barseloni..

Pro Reko kao druga kuća

Kada je prešao iz Jadrana u Pro Reko nije ni slutio da će to biti njegova druga kuća. Sa velikim uspjehom je nosio kapicu ovog italijanskog velikana. Osvajao je tri puta uzastopno prvenstvo Italije kao i dvije lige šampiona, zatim se jednu sezonu preselio u dubrovačku Jug a zatim opet vratio u Pro Reko. Osvojio je ukupno pet titula šampiona Evrope sa Pro Rekom u poslednjoj tituli predvodio je Italijane kao kapiten i postigao tri pogodtka.


Foto: Teodora Orlandić

Olimpijska medalja ostala san zauvijek

Neke nam se želje neće nikada ostvariti. Ali i to čovjek mora da prihvati i nastavi. Svaki drugačiji rezon bi bio pogrešan - ovako je Aleksandar Ivović neformalno-formalno pričao prošlog ljeta poslije Olimpijskih igara u Tokiju. Četiri olimpijska ciklusa je prošao sa raznim reprezentativnim generacijama. Tri puta je igrao polufinala. Sa olimpijskom medaljom neko drugi je otišao kući. Leka i društvo od Pekinga do Tokija bili su blizu i daleko od najvećeg odličja.

Šteta, prije svega za London 2012. godine…

I to je ona druga strana sporta, razočaranje. Neminovno, ali ko misli glavom i ko je dobar za sebe, zna da su putevi široki i pružaju nove prilike i mogućnosti. Leka nije ni prvi, a ni posljednji iz sportske familije koji je nastavio dalje i nakon Pekinga, Londona, Rija…

Skromni Leka rekao zbogom reprezentaciji

Ej, momak? Pogledaj oko sebe! Imaš svijet na dlanu, klasu, moć, slavu, trofeje, medalje, voljen si… Uzor si, ostvaren… Šampion si i znaš put do vrha. I moglo je da se nasluti da je Aleksandar Ivović na Olimpijskim igrama u Tokiju posljednji put igrao za vaterpolo reprezentaciju Crne Gore, a sada može da se kaže i da je odluka konačna - legendarni as se oprostio od kapice "ajkula".
Jedan od najboljih vaterpolista na svijetu, koji je u februaru napunio 36 godina, odlučio je da završi reprezentativnu karijeru koja je trajala od kraja 2006. Nije spreman da 100 odsto odradi olimpijski ciklus. Bilo bi sebično da nastupa na dva takmičenja i mladom igraču otme neprocjenjivo iskustvo takvog je mišljenja Leka." Imam 36 godina, ne 26, zato i nije čudno što sam odlučio da se oprostim od nacionalnog tima", rekao je Ivović u jednom intervjuu.

Ivović je sa crnogorskom reprezentacijom bio prvak Evrope u Malagi 2008, a sa najvećih takmičenja ima i srebrne medalje sa EP Ajndhovena, Beograda i Budimpešte, kao i sa Svjetskog prvenstva u Barseloni...

Prošle godine mu je prvi put bilo teško da ide na pripreme reprezentacije. Osvojio je sa Rekom Ligu šampiona 7. juna, a tri dana kasnije bio je na pripremama nacionalnog tima. Iskren da bude, uhvatio je sebe kako gleda u sat kada će trening da se završi. To mu se nije svidjelo, jer ranije nikad to nije uradio. Veliki je Aleksandar i uvijek će ostati tako.

Izvori: Tv E, Vijesti.me, Pobjeda.me, Analitika.me

S.M.