Foto: Antena M/Aniko Kovač

Nikola Janović je rođen 1980. godine, a Mlađan Janović četiri godine kasnije u Kotoru. Kuća njihovih roditelja prepuna je priznanja i medalja koje su braća osvajali tokom dvadesetak godina bavljenja vaterpolom.

Među najbitinijim i najznačajnijim medaljama su zlatne sa EP i dvije srebrne sa SP, dok Nikola ima i osvojeno svjetsko prventstvo sa reprezentacijom SCG.

Djetinstvo, dobra i nestašna djeca

Iako su imali svako svoja interesovanja i nestašluke, braću nije bilo komplikovano podizati, Nikola kao stariji brat bio je veoma ozbiljan, dok je Mlađan bio tu da napravi neku situaciju, i uvijek negirajući da on nije kriv, potpuno dva različita temperamenta. Kao djeca moreplovca trudili su se da svojoj majci olakšaju roditeljstvo i to se vidjelo kada su momci postali. Poseban odnos su imali prema mlađoj sestri Tijani, brinuli se o njoj i bili pravi zaštitnici. Mlađan je bio temeperamenta da je uvijek želio da pobjeđuje, i kad je gubio bio bi uporan da igra dok ne završi kao pobjednik.

Nikola odmah obećavao, Mlađan trnovitim putem

Nikolin prvi susret sa vodom i bazenom bio je bez lopte, jer se bavio dvije godine plivanjem, sa nekih deset godina otišao je na prvi trening vaterpola, i odmah na prvom treningu upao je u oči treneru, koji mu je rekao da treba da ide u stariju grupu dječaka, jer se vidjela razlika u odnosu na ostale svoje vršnjake sa kojima je trenirao. Već sa 11-12 godina dok je igrao na turniru kojem je prisustvovao legendarni vaterpolo trener Stamenić, ostavio je utisak velikog potencijala i upravo se trener Stamenić raspitivao ko je ovaj dječak, čije je ovo dijete i uputio mu riječi da kad izađe iz bazena želi da mu pokloni knjigu sa posvetom, vidjevši u Nikoli ogroman talenat.

Mlađan je imao sasvim drugačiji put od svog starijeg brata, iako su braća veoma su različite ličnosti. Mlađanovi počeci vaterpola bili su veoma teški kako za njega tako i za njegove najbliže, a još teže od toga je što su bili neobećavajući. Sa 15-16 godina nije ništa pokazivao niti obećavao, čak i kad bi dobija priliku da zaigra na nekoj utakmici nezadovoljstvom trenera odmah bi bio zamijenjen. Roditeljima se to uopšte nije dopadalo i predložili su Nikoli kao starijem i razumnijem bratu da ispišu Mlađana sa vaterpola. te da proba sa nekim drugim sportom na što je Nikola rekao "Ma pustite ga i veliki Vladimir Vujasinović je tek sa 16 godina pokazao svoj talenat i znanje", i upravo te riječi kao da ju čuo i sami Mlađan, baš te godine se totalno promijenio kao da se nešto u njemu prelomilo, i u toj godini je postao mladi vaterpolista na kojeg se moglo ozbiljno u budućnosti računati. Iste te godine otišao je sa mladom selekcijom SCG u Bari na EP i osvojio zlatnu medalju, a najveća nagrada stigla je u vidu najboljeg igrača tog prvenstva, što je dovoljan pokazatelj kakav je skok napravio u karijeri u kratkom periodu za godinu dana. Tada se moglo pretpostaviti da će biti veliki igrač.



Jedan drugom najveći oslonac

Baš kao i što treba da bude prirodno braća Janović su bili jedan drugom najveći oslonac kako u karijeri tako i kroz život. Nikad nisu bili konkurencija jedan drugom, razlika u godinama donosila je zaštitu mladjeg brata od strane starijeg da mu pomaže, da ga upućuje, i to je uvijek bilo primjetno i prisutno, Mlađan je u Nikoli vidio najveću podršku. Nikada ih nije trebalo motivisati uvijek su imali velikog motiva i kad je bila vrlo teška situacija nikada nisu odustajali. Sve što su radili, radili su od srca, sa velikim emocijama i velikim motivom. Nisu voljeli da gube, zato su uvijek medjusobnom razgovorom pokušavali da pronadju razlog loše igre, poraza dok su im pobjede donosile radost i uživanje. Nikola je otišao sa 18 godina od kuće u vaterpolo klub CZV baš u godinu kada je bilo bombardovanje zemlje i to je bio veoma težak period za njega i cijelu njegovu porodicu. Mlađan je za 19 godina odlučio da Kotor zamijeni sa francuskim Marsejom i privikavao se na novu sredinu i novi klub.

Reprezentacija kao posebna emocija

Veliki i neopisivi je osjećaj stajati na pobjedničko postolje, gledati zastavu Crne Gore i slušati intoniranje himne. Sve je bilo iznenadno i upsješno. Nikola je bio vodja i kapiten reprezentacije Crne Gore što je i značilo dodatni ponos.
Pored uspješnih reprezentativnih karijera, Nikola i Mlađan su bili uspješni i na klupskom nivou i karijerama, igrali su za najbolje klubove, i sav uložen trud kroz sportsku karijeru im se vratio na najbolji mogući način.

Nakon nezavisnosti Crne Gore braća Janović imali su ponudu da igraju za reprezentaciju Srbije. Odbili su poziv da se priključe reprezentaciji Srbije i ostali da oforme crnogorsku vaterpolo reprezentaciju u koju su vjerovali od prvog dana, što se pokazalo i pravim izborom. Bukvalno iz jednog porodilišta, jednog bazena, uskočiš u bazen i staneš na crtu reprezentacijama kao što su: Srbija, Hrvatska, Madjarska, Italija. Od malog broja talenata naprave se veliki igrači što je bilo fascinantno kako su oni to uspjeli.

Medalja sa OI neostvaren san

Nikola i Mlađan su učestvovali zajedno na dvije Olimpijade u Pekingu i Londonu gdje su oba puta stali na korak od medalje i završavali na četvrtom mjestu. Mlađan je imao i treću sreću da proba da dodje do medalje ali nije bila sreća jer je opet zauzeo to famozno četvrto mjesto i ostao bez olimpijskog odličja ovog puta na Olimpijadi u Riu.

Baš kao svaki sportista koji krene u sportske vode i sanja olimpijsku medalju tako su Nikola i Mlađan isto sanjali, ali nažalost nisu uspjeli da dosanjaju taj san. Ipak s’ obzirom da Nikola ima dva sina, i dva sestrića koja se takodje bave vaterpolom, Janovići se nadaju da bi oni mogli ostvariti ono što njima nije pošlo za rukom, i njihove neostavrene snove ostvariti sa nekom od medalja sa OI.



Malaga 2008. godina posebna priča

Malaga 2008. godine je priča za sva vremena, posebnija od svih drugih priča. Upravo tog 13. jula na Dan državnosti i na datum koji predstavlja vertikalu crnogorskog postojanja i borbe za slobodu, momci selektora Petra Porobića su u bazenu ispisali noć skuplju vijeka.

Braća Janović i drugovi u finalu su savladali Srbiju rezulatatom 6:5.

Bila je to nestvarna situacija za momke koji su nosili kapicu sa crnogorskim grbom, rasli su iz meča u meč, euforija je postala sve veća i veća i svi su govorili ovo može još bolje i više. Stiglo se do polufinala pa finale i sve je bilo nestvarno. To ne pamti svijet, vaterpolo svijet, uopšte svijet bile su riječi legendarnog sportskog komentatora Milorada Djurkovića na kraju prenosa finala , nezabilježeno je da debitant na evropskom prvenstvu osvoji zlatnu medalju. Janovići će scene po dolasku u Crnu Goru pamtiti do kraja života. Od grada do grada su išli i svuda dočeci i fešta. Gdje god bi se pojavili ljudi bi zatražili zajedničku fotografiju, razgovor.

To je bio rezultat kojim su trasirali put ka velikoj reprezentaciji i vaterpolo postavili kao nacionalni sport. Braću Janović je sport najviše naučio da budu istrajni, snažni u momentima kad je za to potrebno , kad je naporno i ne vidiš da ima izlaza. Najveće zadovoljstvo je kada uspiješ, a nisi dobio ništa "preko veze" i to se konkretno može vidjeti u vaterpolu kad uskočiš u vodu sve je vidljivo i ne može se biti malo dobar malo ne.

Mnogo je stvari kojima samo sport da te nauči, da znaš kako da se postaviš, budeš uporan, dosljedan i odlučan. Posebno te na to vrhunski sport uči.

Ogromni su bili braća Janović u bazenu, nada je da će nasljednici Janovića nositi kapicu onoliko uspješno kao njihovi prethodnici.

Izvor: Wikipedia, Tv E, Reprezentacija.me

S.M