Foto: Privatna arhiva

Trudom i odricanjem do velikog uspjeha

Iz rodnih Vukovaca svakog dana je kao djevojčica išla pješke do Golubovaca, pa autobusom za Podgoricu, i nazad, uz to ne zanemarujući školske obaveze, da bi sada - u 37. godini života - mogla ponosno da nabroji sve što je postigla u karijeri. Radičević je seniorskom timu Budućnosti prvi put priključena sa 15 godina, a prava potvrda njenog i kvaliteta nove generacije talentovanih rukometašica našeg najvećeg kluba bila je titula Kupa pobjednika kupova osvojena 20. maja 2006. protiv Đera. Tada kao 19-godišnjakinja, postigla šest pogodaka, i bila među glavnim adutima ”novog talasa“ koji su činili i Marija Jovanović, Anđela Bulatović (tada Dragutinović).

Ta generacija je bila uspješna, dala je nekoliko vrhunskih sportistkinja. Uvijek se znao cilj i prioritete, još od osnovne škole. Roditelji su je vaspitavali i usmjeravali da nije smjela da pomisli da školu pohađa vanredno da bi trenirala rukomet, što je danas uobičajeno. Smatra da dijete nema drugih obaveza osim škole i treninga i sve može da se postigne ukoliko postoji dobra organizacija i posvećenost. Najlakše je dijete ispisati iz škole i reći - ideš na sport. Djeca u školi uče, druže se i sklapaju prijateljstva, a sport ih nadograđuje da postanu pravi ljudi jer kroz sport učite kako da se borite kroz život i stičete disciplinu, rad i posvećenost. Bez toga i, naravno, znanja kao osnove, nema uspjeha.

Ne uspijeva se preko noći, to je zabluda. Jovanka je od malena do danas ista, znala je svoj cilj i rekla je sebi da onda kad bude osjetila da ne može da bude 100 odsto posvećena i pruži koliko smatra da treba, tog momenta će i odustati od rukometa.

Trenera gleda kao roditelja

Jovankin primjer pokazuje koliko je važno s kim i pod čijom komandom se prave prvi koraci ka ostvarenju snova. Tada talentovana Joka je u čuvenoj Nataši Cigankovoj imala - kako je svojevremeno rekla - majku, učitelja i trenera. Cigankova je Jovanki i njenoj generaciji zaista bila kao drugi roditelj. Vremena se mijenjaju, ali ostaje da prave moralne i ljudske vrijednosti dolaze iz kuće i porodice. Djeca zaslužuju svaku pažnju i posvećenost ukoliko želimo da izrastu u prave ljude. Sve se izgubilo u poređenju s tadašnijm vremenom. Za Jovanku su svi nastavnici i treneri bili kao roditelji, imali smo poštovanje prema njima. Svi mi koji smo uzor mladim generacijama dužni su da im prenesu prave vrijednosti i usmjerimo ih na pravi put. Što se više bude pričalo i pisalo da djeci treba da uzori budu sportisti, glumci i drugi ostvareni ljudi, svi ćemo kao društvo biti mnogo bolji.



Za Jovanku ne postoje granice

Jovanka s reprezentacijom Crne Gore ima tri medalje - olimpijsko srebro 2012, evropsko zlato 2012. i evropsku bronzu 2022. Sa Đerom je 2013. bila klupski prvak Starog kontinenta.

Sve vrijeme imala je isti pristup treninzima i utakmicama, bila jednako uporna i posvećena, gladna uspjeha. Fenomen Jokinog trajanja na najvišem nivou najbolje opisuju nagrade - u razmaku od 10 godina kao najbolje desno krilo tri puta bila je u idealnom timu EP (2012, 2020. i 2022), dva puta dio idealnog tima SP (2015. i 2019) i u četiri navrata članica najbolje postave Lige šampiona (2014, 2016, 2019. i 2020). najbolji tim svijeta, izabrana je i u idealnu postavu decenije, 2020. bila je najbolji strijelac Lige šampiona, a odnedavno nosi titulu prve golgeterke elitnog takmičenja svih vremena.

Na pitanje koji recept koristi nije teško odgovoriti - posvećenost, profesionalizam, disciplina i rad non-stop. Na svakom treningu daje 100 odsto sebe, poslije svake izgubljene utakmice jedva čeka da svane novi dan i ode na trening. Morate biti vrijedni i to je razlog zašto je godinama najbolje desno krilo Evrope, a nedavno je postala i najbolji strijelac Lige šampiona u istoriji. Zacrtala je bila sve te ciljeve i znala da će da se ostvare, isto kao što je znala da poslije Olimpijskih igara u Tokiju treba da odigra Evropsko prvenstvo čiji smo bili jedan od domaćina jer je duboko u sebi vjerovala da možemo da osvojimo medalju poslije 10 godina. Nije pogriješila i njen oproštaj od dresa reprezentacije potvrdio je koliko ljudi prepoznaju i cijene njenu posvećenost, emociju i rad. Ništa nije došlo preko noći, to su godine truda i odricanja. Takva je u životu i dok bude imala takav pristup ne brine za svoje rezultate. Rukomet jeste kolektivni sport i za uspjehe treba cijeli tim da bude na visokom nivou, ali svaka individualna karika nečim doprinosi i uvijek je znala kad izađe na teren koji je njen cilj i posao, i težila je da bude najbolja. Nekad je dovoljno za pobjedu, nekad nije, ali nikad ne treba odustajati.

Crna Gora naljepša bajka

Godina 2012. bila je bajkovita za crnogorsku reprezentaciju - značaj olimpijskog srebra u Londonu nikada neće izblijediti, a evropsko srebro osvojeno u Beogradu bilo je potvrda da su ,”lavice“ velesila. Ipak, ti uspjesi bili su manje-više očekivani jer je Crna Gora imala tim pun dokazanih igračica i zvijezda, za razliku od pohoda na evropsku bronzu prošle godine, osvojenu s ekipom očiglednih limita u iskustvu i ”dužini“ klupe. Bronza od prošle godine nije manji uspjeh od prethodnih rezultata. Nijesmo posjedovale kvalitet kao Francuska, Norveška, Danska, koje imaju igračice sa mnogo više iskustva iz Lige šampiona. Ali energija, duh i karakter koji su imali u određenim situacijama nedostajali su tim velikim reprezentacijama. Naša selekcija po tome je godinama prepoznatljiva i to nas je dovelo do uspjeha. Mlade su znale da isprate iskusnije igračice , a i na velikim takmičenjima nije sve u kvalitetu, koji naravno mora da postoji, jer uzalud sve ako ekipa nema karakter i srce.

Posložile su im se kockice, a veliku ulogu odigrala je i publika jer ih je nosila od prvog do posljednjeg meča, o tome se u Evropi i dalje priča. Poslali su sliku kako se navija i kako se voli svoja zemlja, bilo je nemoguće da ih bilo ko pobijedi u "Morači". Žal je što se završnica nije igrala u Podgorici, ali navijači su im bili vjetar u leđa i u Ljubljani.

Poslednji reprezentativni ples

Iako je prošlo više od pola godine, ,,Jovanki Orleanki“ - kako je pisalo na transparentu zahvalnosti na njenom oproštaju u dresu reprezentacije od domaće publike - iz ,,Morače“ na duelu s Poljskom 9. novembra 2022.

Bio je to vulkan emocija na terenu i na tribinama, Podgorica i Crna Gora odale su priznanje Joki za sve što je uradila tokom karijere, naročito u najdražem dresu.

Bio joj je san da se od reprezentacije oprosti medaljom, to joj se ostvarilo i da je pisala scenario ne zna da li bi ga bolje napisala od onog kako se desilo. Sve se poklopilo, ali ni to nije slučajno, to je kruna njenog dugogodišnjeg davanja rukometu. Zahvalna je na svemu, jeste da je radom i trudom zaslužila, ali drago joj je što su njeni sunarodnici to nagradili prisustvom u ,"Morači“ 9. novembra. Nakon utakmice srela je ljude u ozbiljnim godinama koji su joj rekli da 10 godina nijesu ušli u "Moraču“, ali su došli da iskažu zahvalnost za sve što je dala. To je kruna njene karijere.

Poslednja sezona, želja medalja za kraj

Radičević je s Budućnošću dva puta osvajala Kup pobjednika kupova, dizala je trofeje i sa Đerom, Vardarom, ĆSM Bukureštom, Kastamonuom, ali žali što nije više puta slavila u Ligi šampiona.

Mogla je da ima bolji skor od jedne titule jer je tri puta gubila finale - jedno s Đerom, dva s Vardarom. Ipak, to što će karijeru produžiti za još jednu sezonu može da znači ispunjenje još jedne želje za kraj.

Vjerovatno će odigrati još jednu sezonu u Krimu, tamo joj je kao kod kuće. Klub je dobro organizovan, doći će saigračice iz reprezentacije Tanja Brnović i Itana Grbić, i voljela bi da klupsku karijeru kruniše na najljepši način. Vjeruje u to, zato je i pristala na pregovore o produžetku saradnje na godinu. U reprezentaciji je postigla sve što je sanjala, tri puta je bila na OI s kojih ima srebro koje sija kao zlato, bila je i klupski prvak Evrope, ali sve dok igra ima visoke ambicije. Želi da uzme još jednu medalju, što da ne, tako to ide kad je neko rođena šampionka kao Jovanka što jeste.

Izvori: Tv E, Antena M, Wikipedia, Reprezentacija,me

S. Maslovar