Aprilske šetnje uz obalu i obližnja uzvišenja nad morem, kaže on, nude cijelu mediteransku trpezu zdravog bilja - trava koje niču u ovo vrijeme buđenja prirode.


"Kuke i šparoge su samoniklo bilje puno sokova, minerala, vitamina i vlakana, biljle koje "vole" blizinu vode i najčešće se mogu naći uz potoke, na zemljištu koje je "mekše", međutim i uz kamene međe, masline. Kuka ima više, zato je ljudi i traže više - prosto je lakše. Važi mišljenje da su šparoge za nijansu zdravije, pa zato valjda i rjeđe. Kao i sve drugo - ono što je bolje i rjeđe je" kazao nam je Stefan.



Kuke su kako nam je kazao, svoj naziv dobile zbog vrha koji se savija u obliku kukice, "upitnika".

"Kuka može dostići i do dva metra dužine stabla, a do dva ili tri milimetra debljine, koje je dok je mlado zelene boje, a kada ojača postaje tamno ljubičasto i tvrđe, listovi su zeleni i srcastog oblika, cvjetovi na vrhovima ( na kukicama ) su žuti i formiraju male grozdove. Kuke imaju i plod - crvene bobice koje se međutim smatraju otrvnim kao i korijen ove biljke, što je samo po sebi zanimljivo da jedna biljka u svom razvoju - postojanju ima i ljekovito dejstvo, a može biti i otrovna za čovjeka" istakao je.

Od kuke se, pojasnio je, bere dio koji je zakrivljen sa vrha, dužije 15 - 20 cm.

"Obično se otkine na mjestu gdje stablo postaje tvdo. Dakle samo meki dio se bere. Zbog svojih metar do dva dužine tankog stabla "kuke" traže oslonac da se uspenju i obaviju oko neke čvršće i visoke biljke - pa ih tako možemo i prepoznati i ubrati vrh koji se omota više puta oko oslonca. Ako nemaju oslonac one puze po livadi i često se grane jedna uz drugu prepliću i vrhovi formiraju "krunu" od nekoliko kukica koje se beru. Onaj koji naiđe na takve kuke ima sreću da ubere nekoliko odjednom" priča naš sagovornik.

Za šparoge koje su ređe, on ističe u prirodi važe iste osobine umirujćeg dejstva za stomak i bogastva hranjivim materijama, pune su vode, nemaju nimalo masti i holesterola, najbolji su prirodni izvor antioksidanata.



"Šparoge rastu u visinu do jedan metar, pri vrhu se tek blago saviju - daleko manje od kuka, stablo im je tvrđe tamno zeleno - ljubičasto ima po sebi izrasle male bodlje koje su meke otud šparogama i narodni naziv "koštrike". Takođe i od njih se bere vrh koji je "mlađi", zelene boje i mekši od ostatka stabla" kazao je.

I za kuke i za šparoge prema riječima Grlomana, važi da je njihova blagodat u tome što čiste organizam, "miluju", nakon zimske "teške" hrane, može se reći priroda sama po sebi napravi čovjeku "menu" svojim sezonskim plodovima.

"Ovo bilje ima malo kalorija, idealno je za srčane bolesnike, dijabetičare, dobro je za probavu. U nas su poznata kao "sirotinjska" hrana, nešto što se spremalo u nuždi i da nahrani mnoštvo ljudi jer se moglo naći i brati "na veliko". Danas postaju specijalitet kao i sve drugo iz prirode što je zaboravljeno jer sve je ređa čista i zdrava hrana bez obrade" kazao je.




On nam je kazao i to da se kuke i šparoge mogu oprati i probati sirove, "iz ruke", da je ukus pomalo gorak - ali kako je već poznato ta gorčina zelenog bilja je "slatka" za stomak. Ubrzava metabolizam.

"Najvažnije kod spremanja je da se nakon branja što brže pripreme, ne valja da stoje u frižideru duže od jednog dana. Gube svoj kvalitet. Najviše od njih se dobije ako se u vreloj vodi samo "opare", tek toliko da omekšaju i da ih je lako jesti. Prirodno jabukovo sirće ili limun, biber i maslinovo ulje su najbolji začini. Tanjir ovakve salate ide uz gotovo sve, i svaku hranu čini lakšom. Ukusno ih je jesti i uz sir. Takođe mogu se i zapržiti u kajgani - što je često primijenjen recept, kao i uz kuvana jaja sa kojima se mogu izmješati. A i sam po sebi tanjir ovakve salate je dovoljan obrok - možda i najblagotvorniji jer na taj način kada se tek malo opare zadržavaju najviše svoje vrijednosti" kazao je Stefan na kraju ove poučne priče.

"Kuke i šparoge se mogu zajedno i brati i spremati. Ne odvajaju se, sem ako to ne želite. Stađun im je kratak, ima ih svega oko mjesec dana. Požurite na pijace ili još bolje - na livade" zaključio je.