Foto: Vijesti

Cetinje je bilo i ostalo "centar svijeta" za nekadašnje lijevo krilo, koji u gradu pod Orlovim kršem, kako kaže, nije imao veliki izbor kad je u pitanju odabir sporta u koji je trebalo da "ugradi“ svoj nemirni dječački duh.

"Manito" dijete

S obzirom da je Petar bio "manito" dijete, njegovi roditelji su jedva čekali da ga usmjere na neki sport. Sva đeca su išla na poligon da treniraju rukomet - njegova generacija, stariji i mlađi od njega... Sada sretne mnogo ljudi koji su se bavili rukometom u to doba. Na primjer, Nikola Radunović iz grupe "Perper“ je bio vrhunski lijevi bek, najveći potencijal od svih, ali je povrijedio leđa... Vremenom su se isprofilisali, neki su otpadali, neki od njih su sve izdržali i evo sad je tu, s ponosom se prisjeća svega toga.

Član sjajne generacije Jugoslavije

Kapisoda je bio dio jugoslovenske reprezentacije koja je osvojila dvije svjetske bronze - 1999. u Egiptu i 2001. u Francuskoj.
Žali što "plavi" nijesu stigli do makar jednog finala, a bili su blizu.

Petar smatra da su mogli da idu do finala, ta ekipa je bila kadra za to. U Francuskoj 2001. su protiv Švedske vodili sedam razlike u polufinalu i to prosuli. Ostao mu je žal za tim finalom, imali su veliki kvalitet, fenomenalnu ekipu sposobnu da svake godine igra u završnici velikih takmičenja. U timu su bili igrači koji su bili najbolji na svijetu na svojim pozicijama - Arpad Šterbik, Dragan Škrbić, Žikica Milosavljević i mnogi drugi. Bilo je vrlo teško ući u konkurenciju za mjesto u reprezentaciji. Te dvije medalje su mu satisfakcija za dane provedene u reprezentaciji Jugoslavije, a svojim odnosom prema rukometu se za sve izborio.

Petar se može pohvaliti i učešćem na Olimpijskim igrama 2000. u Sidneju, što je san svakog sportiste. Fenomenalno iskustvo za Petra i pored činjenice da su osvojili "najgore" moguće mjesto - četvrto. Može se reći tako jer su ostali bez medalje.


Foto: MNE rukomet

Pobijedili su moćnu Francusku u četvrtfinalu, a onda ispustili dvije šanse za medalju. Poraženi su od Rusa u polufinalu, pa od Španije u meču za bronzu. Medalja je bila nadohvat ruke, a ostali su bez nje. Bilo mu je veoma teško. Olimpijske igre su posebno takmičenje, ima mjesta samo za 12 selekcija, od čega je jedno rezervisano za domaćina. Nije kao na svjetskom ili evropskom prvenstvu gdje je mnogo veći broj selekcija, tako da je samo pojavljivanje na Igrama veliki uspjeh. Iz perspektive crnogorskih selekcija, odlazak na takvo takmičenje ravan je medalji.

Lovćen, Cetinje, svaki meč praznik

Lovćen je početkom 21. vijeka doživio vrhunac u klupskoj istoriji - na Cetinje su stizali trofeji prvenstva i Kupa Jugoslavije, a u Ligi šampiona došao je do četvrtfinala.

Generacija Kapisode, Gorana Đukanovića, Ratka Đurkovića, Nenada Puljezevića i ostalih asova igrala je sjajan rukomet pod vođstvom Pera Miloševića.

Petar se rado sjeća tih dana, ti trenuci su mu među najljepšim u karijeri. Bio je to zvjezdani uspon Lovćena, kada su momci iz grada ,"sa dvije ulice" (čuvena izjava legendarnog Lina Červara) i nekoliko igrača sa strane uspijevali da pobjeđuju prvake Evrope u sportu koji je olimpijski i globalan. Na Cetinju su pala dva prvaka Evrope, Portland San Antonio i Kil, i volio bi da se to ponovi. Iskreno Petar vjeruje da će Lovćen jednog dana biti opet strah i trepet za sve rivale, isto kao što bi se obradovao da bilo koji drugi naš tim uradi nešto slično. Tako se pravi reprezentacija i opstaje među svim silama sa kojima se susrijećemo na velikim takmičenjima.

Kao Cetinjaninu, svaki meč u dvorani "Lovćen" bio mu je posebni doživljaj.

Jedva je čekao da utakmica počne, za njega je to bio praznik. Tokom sedmice su se "odirali" od treninga kod Pera Miloševića i radovali se svakom meču. Tri sata se čekao red da se uđe u dvoranu, da je primala i pet hiljada ili više gledalaca garantuje da bi tribine bile pune jer nijesu samo Cetinjani dolazili da ih gledaju, već ljudi iz cijele Crne Gore. I danas sretne ljude koji mi kažu kako su prije 20 godina išli iz drugog grada da gledaju Lovćen.

Malo je timova koji su u to vrijeme mogli da odnesu bodova sa Cetinja.

Rukometna pravila su tada bila potpuno drugačija, način na koji su igrali - gdje je fizička snaga dolazila do izražaja i gdje je "tuča" mogla da prođe nekažnjeno - više ne postoji. Pitanje je kako bi se snašli sa sadašnjim pravilima, ali siguran je da bi jer nijesu mogli pobijediti sve te ekipe da nijesu imali kvalitet. I u jugoslovenskom prvenstvu bilo je klubova sa većim budžetima, pa su ih pobjeđivali, Kapisoda kaže da protivnicima nije bilo svejedno kada su gostovali Lovćenu.

Mogli su da vide strah kod rivala. Svjesno nijesu palili svjetla u tunelu, vidjelo se samo malo ono na kraju, pri ulazu na teren, a da bi došli do tamo protivnici su morali da prođu pored njih i da ih vide. Nikad nijesu bili mirni u svlačionici, bogami je za pojedine dugačak onaj tunel bio i donosio neki strah za protivnike.

Uvijek davao sve od sebe

Petar Kapisoda je igrao i za Partizan, Crvenu zvezdu, sarajevsku Bosnu, Zagreb, a karijeru je završio u švajcarskom Vestu. Duže od deceniju bio je prisutan na terenima Lige šampiona. Osim pehara koje je osvajao, najdraži "trofej" iz klupske karijere mu je dobar odnos koji je održao sa ljudima iz svih sredina gdje je pisao sportsku biografiju.

Bitno je kakvog te zapamte. Uvijek je imao pošten odnos prema radu i treningu, nikad se nije štedio i kalkulisao. Navijači su to prepoznavali i zadovoljstvo je kad te zapamte kao borca, a ne kao nekog ko je kalkulisao ili "birao" utakmice. Ako si došao na utakmicu, onda daj sve od sebe. To će se pamtiti.

Osjeća se dobrodošlim kad dođe u bilo koju sredinu gdje je igrao, iznenadi se kako ljudi pamte stvari, mada nijesu bile baš toliko davno, ali Petar je odnosom prema svakom dresu koji je nosio to zaslužio.

Crnogorska reprezentacija, dvomeč sa Švedskom i fotografija za sva vremena

S posebnom emocijom Kapisoda se prisjeća početaka crnogorske reprezentacije. Pune dvorane širom Crne Gore podsjećale su ga na atmosferu sa mečeva Lovćena.

Bio je dio svega toga i ta euforija se prenijela, nije ni bilo toliko dugo poslije zlatnog perioda Lovćena, svega pet-šest godina. Srećan je i ponosan što je bio dio prve reprezentacije Crne Gore, ujedno i prve crnogorske selekcije koja se pojavila na velikom takmičenju, gdje su napravili uspjeh plasmanom u glavnu rundu.

Nekoliko godina Petra nije bilo u reprezentaciji, a onda se vratio na velika vrata.

U jednom periodu imao je mnogo povreda. Teško je psihološki za nekoga ko je navikao da je superioran u onome što radi da opet krene, ne od nule, nego iz "bunara". A želio je ponovo da bude najbrži, najskočniji, da ima kontinuitet. Nije navikao na prosjek, kad dođeš na prosjek - onda batali. Mnogi to ne shvataju, ne voli da vidi sportistu koji je bio superioran kako se "vuče" na terenu i da su svi bolji od njega. Čovjek mora da procijeni kad je vrijeme za kraj i tada da završi.

U povratničkom mandatu u dresu Crne Gore doživio je lijepe momente, prije svih kultni baraž sa Švedskom za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2013. "Lavovi" su prije toga dugo čekali da se vrate na najveću scenu.


Foto: Antena M

To je jedan od najsvjetlijih trenutaka crnogorskog sporta. Ne samo u rezultatskom smislu jer to je bilo mnogo više od toga. Švedska je mislila da će da se prošeta protiv Petra i saigrača, a onda su ih jedva dobili u Stokholmu i tada najboljeg igrača svijeta Kima Andersona vratili s odmora kako bi eliminisali malu Crnu Goru. I opet im nije bilo dovoljno, a dva mjeseca kasnije postali su olimpijski vicešampioni.

U revanšu u Podgorici tolika je buka bila u "Morači" da prvog saigrača do sebe nije mogao da dozove, ništa se nijesu čuli, nego su komunicirali gestikulacijama. Tada je slučajno nastala i fotografija sa crnogorskim barjakom, Petrova vjerovatno najdraža iz karijere.

Presjednik Rukometnog saveza, prati rad svih kategorija

Kao predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore, Kapisoda prati sve kategorije i primjećuje da su današnja djeca razmaženija nego u njegovo vrijeme, generacije su "svilene", podložni su kuknjavi, a sve zbog načina odrastanja. Međutim, iz svake generacije dobijemo po neku igračicu ili igrača. Mnogo manje nego što imaju velesile, ali to je to na što možemo da računamo. Sve tri selekcije koje su imale takmičenja ovog ljeta imale su po skoro dva mjeseca priprema kako bi što duže bili zajedno i bili konkurentni jačim rivalima.


Foto: CG Sport

Rezultat im nikad nije primaran, zanima ga da dobijemo dijete koje je superiorno u svojoj generaciji. Bitno je da neko od njih izraste u vrhunsku igračicu ili igrača, a ne toliko jesu li u mlađim kategorijama četvrti, sedmi ili 14. Svako dijete im je važno i srećan je što je sve veće interesovanje za rukomet. Na primjer, postoji ženski rukometni klub na Cetinju, to mu je mnogo lijepo da vidi jer toga prije nije bilo, dominantno je rukomet bio zastupljen kod muškaraca.

Izvori: Wikipedia, Antena M, Reprezentacija.me

S. Maslovar