Foto: Printscreen

Talenat je izrastao u jugoslovensku i evropsku zvijezdu, prošao mnoge stanice, preskočio mnoge stepenice i trijumfalno pozirao s evropskim i svjetskim zlatom oko vrata na najvećoj sceni.

Kolašin najbolji osjećaj

Sve je počelo u kolašinskom Gorštaku, 80-ih godina prošlog vijeka, kada se u tom malom gradu, prvoj ”stanici“ iz Podgorice ka sjeveru Crne Gore, nakon što se oprobao u fudbalu pojavio kao veliki košarkaški talenat.

Kako godine prolaze i što je čovjek stariji rodna gruda ga sve više vuče da joj se vrati, tako je i u Vladovom slučaju. U kakvim oblicima, zavisi sve od čovjeka do čovjeka, ali kako prolazi vrijeme sve više vremena provodi u Kolašinu i tamo se najbolje osjeća.

Totalno drugačiji sistem vrijednosti

Sve je drugačije danas nego 1975. kada se popularni ”Japanac“ rodio ili 80-ih godina kada se zaljubio u košarku... ili krajem 20. i početkom 21. vijeka kada je osvajao medalje s nacionalnim timom. Drugačije, ali u smislu vaspitanja i odrastanja u sportskom duhu - ne i bolje.

Bilo je drugačije vrijeme, drugačija država i sistem vrijednosti. Djeca tada nijesu imala velikih izbora i izazova kao što imaju danas na sto strana, vezano za tehnologiju i druge stvari. Tada su svi bili “osuđeni“ da idu u školu i da se bave sportom. Odrastanje je bilo zdravo, a djeca su u slobodno vrijeme bila vani i s loptom.

Danas to nije slučaj. Imamo sve uslove - terene, sale, klubove, ali zanimanje za sport nije ni blizu kao tada. Nedostaju posvećenost i volja za odricanjem, a to je potrebno u sportu da bi neko bio uspješan.

Čvrst karater, najveća zahvalnost Goranu Poliju Bojaniću

Vlada Šćepanovića je upornost, uz talenat, dovela do Budućnosti. Prvi veliki korak naprijed, prvi odlazak iz kuće i svog grada, prvo bitno životno raskršće.

Kada je odlučio da se bavi košarkom za njega više nije bilo prepreka. U Gorštaku je bio do 16-17. godine, osvajao je kadetska prvenstva, ekipa je bila druga u ondašnjoj Jugoslaviji iza Partizana i to je bila preporuka da se ide na viši nivo. Realan odabir je bila Budućnost, prvoligaš i uvijek najbolji crnogorski klub, a za Vlada ogroman izazov jer kada kao tinejdžer dođete iz malog u veliki grad, iz manjeg u veći klub, nije lako. To je pitanje karaktera, upornosti i želje. U njegovom slučaju bio je to veliki motiv, nije imao nikakvih strahova, uvijek je vjerovao u sebe i znao je da ću na kraju i tu stepenicu prebroditi na pravi način. Hrabro, efektno i brzo zakoračio je u svijet ozbiljne seniorske košarke.


Foto: Facebook

Uvijek voli da pomene Gorana Polija Bojanića bez čije pomoći i prepoznavanja potencijala sve vjerovatno ne bi išlo tim tokom. Od prvog dana je insistirao da dođe u Budućnost, gdje mu je bio kao drugi otac, pomogao mu da prebrodi prve prepreke i prelaz s jednog na drugi nivo košarkaške igre. On je čovjek koji mu je mnogo pomogao kad je najviše trebalo.

Bogata karijera i finale Kupa 1996

Vlado Šćepanović je poslije Budućnosti, s kojom je bio i šampion SRJ i igrao Evroligu, nastupao za Efes, Partizan, Skiper (Fortitudo) Bolonju, Panatinaikos, PAOK, Granadu, Mursiju i Panelinios.

Da biste bili profesionalni sportista nije dovoljan samo kvalitet, za uspjeh je potrebno i malo sreće, da nemate povreda, potom su tu i pravi izbor ekipa i treneri... Žali samo što nije uspio da bude klupski prvak Evrope, a dva puta je bio na fajnal-foru, s Efesom i Panatinaikosom. Ali to je sport, nema garancija ni za jedan rezultat. Igrao je u zemljama gdje je košarkaški sport na vrhunskom nivou, sarađivao sa vrhunskim trenerima. Može svakako biti prezadovoljan klupskom karijerom, kao i onim što je postigao u reprezentaciji - četvorostruki šampion Jugoslavije i dvostruki prvak Grčke, te osvajač šest kupova u tri države.

Bogata je to karijera sa čitavim nizom trofeja, a tek kad joj se pridodaju svjetsko i evropsko zlato, te bronza sa Evropskog prvenstva, dolazimo do najuspješnijeg poglavlja igračke biografije nekadašnjeg beka reprezentacije.

To je vrhunac karijere sportiste koji od prvog dana vjeruje, ima motiv i tolika odricanja za koja “normalan“ čovjek ne može da zna kolika su. Rezultati na kraju stignu kao kruna, što je i cilj svakog sportiste - da napravi vrhunski rezultat. Bio je prvak Evrope i svijeta, što još može da traži... nije uspio da uzme olimpijsko zlato iako je dva puta bio na Olimpijskim igrama, ali kada se sve sumira, i kada se ima u vidu odakle je krenuo i koji je put prošao, može da bude izuzetno zadovoljan.

Rad sa Željkom najveći motiv, ne odustaje od trenerskog posla

Šćepanović je bio reprezentativac dok je Obradović bio selektor Jugoslavije. U tom periodu, osvojio je zlato na Svjetskom prvenstvu u Grčkoj 1998. i bronzu na EP u Francuskoj 1999. Učestvovao je i na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000, a jedno vrijeme sarađivali su u Panatinaikosu.

Kada kao igrač dođete u situaciju da radite sa ubjedljivo najboljim trenerom, to ostaje do kraja života i računa se kao zlatna medalja. On obogati vaš običan život i košarkaški put. Imao je sreću da radi sa Obradovićem i da raste kao igrač i kao ličnost.

Vlado Šćepanović je trenersku karijeru počeo u Budućnosti koju je kratko vodio tokom 2016, bio je potom asistent u stručnom štabu Brose Bamberga i Partizana, pa 2020. šef struke beogradskog velikana.


Foto: MN Press

Nije odustao od trenerskog posla. To je lijepa priča koja je u začetku, ima ambiciju u poslu koji je mnogo teži i zahtjevniji od igračkog. Može da bude prezadovoljan što je već na početku karijere vodio vrhunske ekipe kao što su Budućnost i Partizan, njegova dva omiljena kluba, to su ogromna trenerska i životna iskustva koja će mu pomoći u narednom periodu. S velikom željom i ljubavlju će nastaviti da se bavi košarkom jer, iako možda zna da radi još neke poslove, u ovom sportu je od malih nogu i najviše ga voli. Nema veće privilegije nego raditi posao koji voliš. Pronalazi se u tome i lijepo se osjeća. Nije lako, ali je lijepo.

Uživao u Španiji, kruna karijere EP u Turskoj

Pored Jugoslavije, Vlado je igrao u Turskoj, Grčkoj, Italiji, ali za njega je Španija zemlja u kojoj je najviše uživao, kako u sportskom tako i privatnom životu. Imao je sreću da igra u mediteranskim zemljama, lijepim i dobrim za život. Manje-više su slične po kulturi i klimi, i u svakoj je bilo fenomenalno.

Posebno izdvaja posljednje tri godine u karijeri koje je proveo u Andaluziji, u Španiji. Baš je uživao igrajući i živjeći. Španija je, poslije Crne Gore, zemlja gdje bi vrlo rado živio. Ostala mu je u najljepšem sjećanju.

Šćepanović se svjetskim zlatom okitio 1998. u Grčkoj, godinu kasnije bio bronzani na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, da bi najljepše momente doživio dvije godine kasnije u Turskoj.


Foto: Printscreen

Selektor je bio Svetislav Pešić, a “plavi” su rušili redom protivnike, prošetali se do titule i osvojili, ispostaviće se, posljednje jugoslovensko evropsko košarkaško zlato. Prošle su dvije decenije od zlatne medalje koju su osvojili Dejan Bodiroga, Veselin Petrović, Saša Obradović, Igor Rakočević, Peđa Stojaković, Vlado Šćepanović, Marko Jarić, Predrag Drobnjak, Dragan Tarlać, Dejan Milojević, Dejan Tomašević i Milan Gurović.
Niko nije tako dominantno osvojio EP. Kari Pešić je odlično sastavio i vodio jednu generaciju. Bili su skup odličnih individualaca, ali su funkcionisali kao tim. Hemija je od prvog dana odradila svoje, svako je prihvatio svoju ulogu. To je mnogo bitno kada pravite tim - da svaki igrač pruži ono što je potrebno i uspjeh ne može izostati. To je ključ zašto se 2001. godine reprezentacija dominantno popela na postolje.

U pobjedi nad domaćinom od 78:69, sa 19 poena upravo Vlado bio je najefikasniji u jugoslovenskoj reprezentaciji, a pamti se i njegovo zakucavanje kao pečat na osvajanje evropskog trona.

Spreman da pomogne crnogorskoj košarci ali ne postoji kontakt

Slavni crnogorski košarkaš Vlado Šćepanović rekao je, bez ikakve želje da se nameće, da je spreman da pomogne crnogorskoj košarci. Ali ističe da kontakta nije bilo, da mu funkcija nije na prvom mjestu, ali da i dalje stoji na raspolaganju. Nije to bio njegov poziv, odgovoran je čovjek, radi u košarci toliko godina. Svojim iskustvom i znanjem je spreman da pomogne. Ako na bilo koji način može pomoći, on je tu.


Foto: B. Marković

Kontakta nije bilo, vjerovatno niko nije procijenio da može pomoći crnogorskoj košarci. Raspoloženje i dalje postoji, bez ikakvog nametanja. Ima svoj klub, radi sa mlađim kategorijama, pomaže na druge načine. Imao bi svojim znanjem i iskustvom mnogo pomoći u napretku crnogorske košarke i igrača, ali sluha i dalje nema sa druge strane.



S.M.