Često je sve to bilo praćeno dugim raspravama koje su uslovljavale ponekad žestoke ispade bijesa, nerijetko rezultirale "običnim" svađama, rijetko su bivale preskočene. Valjda to sve tako ide. Nekad nije bilo propratno i tokom već su bile samo proizvod pristiglih računa.

Nivoi (ne)raspoloženja mjerljivi su jačinom svađa. A i u školi su nas svakako učili da svaka akcija ima reakciju.

Odrasli smo tako, moj brat i ja sa našim naizglednim srećnim mada nadasve, svako na svoj način, tužnim roditeljima. U široj porodici, tamo malko daljoj familiji je sve vaaaazda bilo lijepo i najljepše. Oni se nijesu nikada svađali kao mi, mi smo uvijek dolazili kod njih a sa godinama svi oni rjeđe kod nas, nego mi djeca, tada nijesmo primjećivali.

Kad god bismo otišli u goste, kod ujne sjećam se najljepših trpeza. Novih godina, rođendana, slava, znala sam uvijek šta čekam najviše. Kod kume je to bio raštan. Kod tetke u Herceg Novom je svega različitog i preukusnog uvijek bilo i vazda ga je bilo malo. Doduše i tetka u Beogradu je iskreno, toplo i domaćinski spremala svakog puta no nije se imalo novca da bi se gledali češće.

Naši ručkovi su uglavnom bili odvojeni, redovni švedski sto presočnih psovki, napuštanja stola, vike i dreke, cike. Urlanja. Vrištanja. Rođendani do nekog trena fini, lijepi, normalni i odjednom bum tras, poštovanje nije postojalo, uvertira u porodičnu anarhiju, bezakonje, besmisao i ludilo. Na pola sata, sat. Dva tri nekad. Nekad do duboko u noć. Pa onda smo imali isto i Nove godine, Božiće, Srpsku Novu godinu obavezno (to su posebne priče), zatim opet rođendane pa Uskrs ili Vaskrs, zatim opet rođendane i tako..

Kod drugih je uvijek sve bilo skoro pa najljepše. Nikada tenzija i svađa, puno ljubavi i osmijeha. Barem sam ja naivna tako mislila. Ja kako vidim to je to. Tada kao dijete. A shvatala sam doduše dosta toga ali neke proste stvari često ne. Rano sam počela da želim neke, da kažem, ozbiljnije stvari. Rano se rodila želja za zarađivanjem i radom, te da dam sve, kako više ništa ne bi falilo.

Sa nekih 12 godina sam prvi put počela da radim. Sjećam se, tata se mnogo protivio tome. Nijesu se posvađali nekoliko puta nego su se svađali sporadično nekoliko mjeseci, pa i narednih godina iznova, kada bih rekla da sam našla sebi posao već pred sami kraj školske godine. I nije mi bilo jasno i nikako nisam mogla da shvatim zasto je tata bio toliko protiv mog sezonskog rada kada im je, kako sam tada smatrala, ta moja plata značila, ako ništa drugo da njima ne tražim ali i bez tog razloga.

Ozbiljne godine su mi stigle u nekim životinim fazama dosta ranije, to pak nisam željela, no šta je tu je. Nijesam ja previše ozbiljno shvatala stvari koje sam prosto odbijala da doživim kao takve, nego završićemo ih, šta možemo preletjeti i idemo dalje. Neću da me život čeka. No tu se klimavo zdravlje nije baš usaglasilo sa mnom, a da se ne lažemo ni ja sa njim. Shvatila sam ga skroz pogrešno i prilagodila se (očigledno) lažno.

Iskreno sam vjerovala da je dijagnoza najbolja stvar koja je mogla da mi se dogodi, i to propagirala maltene. Toliko sam ja jako vjerovala u to što osjećam da sam mogla slobodno inicirati takvu vrstu revolucije, (no izražavanje mi je ponekad problem a i nije da je ikome bila potrebna revolucija te vrste. Godine života koje su uslijedile su bile zaista burne. Borba između prihvatanja i prilagođavanja je bila i više nego očigledna, svima sem meni.

Nijesam se dala, ja se nikad ne dam. Mnogo kukam istina, jer sam brza i glasna. Često naglas razmišljam i uvek kasno shvatim da to nije dobra ideja. Ma šta ćeš, možda ipak ja volim sebe iako sam godinama mislila kako se ne volim. Treba meni duže vremena da shvatim neke stvari, a inače sam brza osoba. Stalno negdje žurim, uvijek žurim na posao, brzo hodam kada šetam eto i to je sasvim dovoljan opis mene nekad.

A onda u svom tom kupusu života, koji sam već pominjala, kao i u brzini svog življenja, shvatila sam da mi nedostaju mama i tata. Bliskost jedne porodice, harmonično disfunkcionalne ali pune ljubavi, porodice. A potom sam shvatila da mi nedostaje nešto čega nije bilo, da mi fale trenuci koji nisu postojali. A onda i kada jesu oni su zaista bili kratki, dodajte tome godine koje su se poput paučine stvorile i prašinom nakupile, te okrnjile sjećanja koja nikad neće sasvim izbljedeti.

Vrijeme zaista čini svoje, kada pogledam unazad sve djeluje kao da je u staroj sobi, okružena policama na kojima su u djelovima uredno posložene, dok su na drugim posložene principom kreativnog haosa knjige, čiji raspored zna vlasnik tog neprocjenjivog prostora. Tokom moje zdravstvene karijere imala sam prilike više puta da ležim po raznim bolnicama kao i da se oporavljam kući, kada sam bila "dobro", radila sam poslove kad bih uspjela da dođem do njih, a kada ne divljala bih po životu.

Kao da sam htjela da mu vratim za sve te slatke lekcije koje sam očigledno morala da naučim. Koje je život smatrao neophodnim da budu naučene, ali uvijek bi mi on pakosno uzvratio nazad novim iskustvom. Da budemo jednaki ali i da njegova bude zadnja.

Tokom mojih odmaranja u kući ili u bolnici najradije sam čitala ali prečesto bi me ometali u tome. (Nekada, od 13 do 22 godine sam čitala, skoro pa neprestano.) Nismo se mogli baš najbolje razumjeti a meni je bilo lakše da se prilagodim nego da se izborim za mir u glavi kako bih nastavila sa čitanjem. Lakše sam podnosila da gledam filmove jer je lakše bilo pritisnuti pauzu nego zatvoriti knjigu te sam tako krenula sa filmovima Tim Bartona. Prijao mi je mnogo taj njegov morbidni mada topao, i kao iz moje mašte izašao svijet koji je odreda kreirao iznova na drugačije načine. Tako je došao na red i "Čarli i čokoladna fabrika".

Siromašnog, tužne sudbine, dječačića čeka veliko iznenađenje ali prije sve toga njegova majka u jednoj sceni izgovara sljedeće: "Šta bismo mogli dodati kupusu za ručak"? Kada je pogledala supruga koji se upravo vratio sa posla, ponovo praznih šaka i shvatila da nema ništa rekla je: "Paa, šta ide bolje sa kupusom od kupusa?".

Jedna, meni prelijepa i sporedna, veoma dirljiva scena, a pritom Čarli ne živi sa roditeljima nego i sa njihovim roditeljima, što ih čini sedmoro u toj trošnoj brvnari u kojoj su živjeli.

Nijesu prikazane svađe samo slatko ljuta zadirkivanja praćena smijehom i pogledima punim poštovanja, sa odgovorima kratkim i odsječnim ukoliko bi bilo neke nepravde, ali ništa dalje. U tom skromnom domu se osjećala sloga. Siromaštvo te jačine da je samo sloga mogla da ih spasi i kao da su svi tako čvrsto vjerovali u to te se i trudili da njeguju istu. A možda je samo i do mentaliteta Engleza.



Mislim da je radnja filma tamo smještena, nijesam sigurna jer me i ostatak filma opčinjava, a naravno kraj je srećan. Sve je lijepo i tu sve staje ali u stvarnom životu ne staje. Ni kada je lijepo ni kada je tužno ne staje nego ono ide dalje. Ipak se okreće, često kažem sebi, nekad ironično, nekad uz nadu, pa nekad možda i usplahireno jer nisam očekivala ništa. Tada je možda stvarno čoveku najlepše, kada ne očekuje ništa. Mada opet kako se radovati nečemu?

Život je jednostavno vrlo lijepo opisan na intenzivnoj njezi : "Dok kuca srce i sve radi život ide gore dolje, kad ne kuca srce nema ni života". Ravna linija kao da je ponekad jednaka praznoj. Sve je zapravo vrlo jednostavno.

Mi nijesmo imali, mi smo se i svađali, često se odvajali, godinama je bivalo loše i gore. Nikad najgore jer tada je bio opadajući negativitet i imali smo, naravno, i lijepih stvari. Nezaboravnih scena, trenutaka kada se poneko od nas čak i upiškio u gaćice od smijeha. Ne smijem biti okrutna i nerealna, život je lep samo ako hoćes no danas je riječ ipak o kupusu. Posljednjih nekoliko godina je zaista bilo teško, teže no što je ikada bilo, da ja znam, a zaista nisam naslućivala dolazak svega "goreg".

Sada, baš nemamo novca, a kivne poglede spuštamo, izbjegavamo se. Manje se raspravljamo, rjeđe i svađamo ali zato to baš odjekne kad se desi pa se pamti i nedeljama. Dotakli smo dno sa unutar sebe, njih dvoje na svoj način, ja na pola, brat još nije, vjerujem. Između hljeba, hrane preko cigara, kombinujemo se iz dana u dan i nadamo se boljem jer znamo da mora doći. Ne znam da li svi znamo da moramo biti pametniji? Da nas čeka sve isto samo u drugom obliku i da je sve zapravo do nas? Jer neko nam je negdje rekao svoje iskustvo i sašlusali smo ga no da li smo ga čuli... svakako smo nešto odgovorili.

Prije neki dan pita me majka šta mislim o tome da spremi kupus, a ona se zaista trudi, nego ja prosto ne mogu više pa samo nervozno odgovorim da neću ništa, da ne mogu, već sam jela iako zna da nemam para i da me pusti. "Kad jedem, jesću". "Spremi da ti imaš pa meni ako ostane". "I tata neka jede". Grubo ali ipak gledam da joj što blaže odgovorim, a ona i dalje ne skida topli osmijeh sa lica kakav samo majka može da ima.

Nijesam ni ručala tada, pošla sam na posao, bilo je lakše biti vrijedan, naizgled bitan, ubiti vrijeme poslom nego boriti se sa sobom. Ranije sam i izašla sa posla, i pošla sam da jedem kupus kod majke. Brat i ja se usput našli . Oh, kako nas je vidjela opet onaj osmijeh sa kojim nas je i ispratila, odmah ustaje da postavi sto, da nam ugodi da ne čekamo. Peremo ruke, sjedamo za sto, a prvi zalogaj nikad ljepši. A kupus je tako prelijepo spremila sa čak i jednom šargarepom ucijelo, mnoštvo nekih njenih izmišljenih začina pa je i čorba bila posebna, i nekoliko krilaca je imala, to baš ne znam odakle joj. Kupus sloge, zajedništva, ljubavi, učenja i učenja strpljenju. Kupus pomirenja i zahvalnosti. Kupus poniznosti. Kupus oproštaja. Kupus mira i sreće. Baš je bio odličan kupus.



Rekla sam da je ručak bio stvarno preukusan i zagrlila je tako jako. U tom zagrljaju poželjela sam da je nikad ne pustim. Da ostanemo zauvijek tu, srećne. Jer kod mame je uvek najljepše, najtoplije i najsigurnije. To je uvek bilo sklonište.

Grlila sam je još tog dana i narednog jutra opet, trudila se da budem sto nježnija prema njoj jer ipak mi je pružila sve što je mogla, podržavala me, a sve drugo je bilo na meni. Povrijedila sam je dosta, a nikada namerno. Svaka povreda je bila dio mene koji je morao izaći napolje a ja nisam umjela bolje da iznesem stvari.

Nekad sam ismijevala dosta toga, dosta rečenica, jer nijesam imala iskustva, jer sam bila robusna, inatna protiv svačije želje ili potrebe da mi ukaže, ko bi rekao da se nesto ne može, a sa godinama se sve više upoznajem sa afektom i sa svim tim rečenicama koje iznenada izlaze iz mojih usta.

Ne znam kako sam uspjela da postanem ta neka osoba koja je nekada bila pametnija i bolje znala, a sad zbog toga dijeli savete kuda ne ići da se ne dospe na ovo brdo. A možda sam kako mi često i kažu samokritična previše.

Ako ništa drugo, svjesna sam i sljedećeg. Uspjela sam da doživim ostvarenje nekih iskrenih i malih želja, potreba, sitnica koje čine život. Da ih zagrlim, neke zabilježim, da ih imam. I to je uspjeh i bogatstvo. A na kraju svih krajeva sada znam i da spremim kupus na više od svoja prva tri načina.

Nataša Dimić