Foto: Lana Marović

"Imala sam potrebu da pišem. Slike djetinjstva su bile toliko žive, vraćala sam im se, nekako sam živjela u paralelnom svijetu, željela sam da taj svijet, Krimovice sedamdesetih, podijelim sa još nekim i počela sam da pišem. Primjetila sam da se čita i nastavila", kazala je za portal RTV Budva.

Knjiga je gotova, a štampa se očekuje uskoro

"Knjiga kao da čeka i neko zdravije vrijeme, jer želim da taj trenutak podijelim sa onima koji su me podržavali i naravno sa svojom porodicom i prijateljima", priča Marovićeva.


Stara porodična fotografija

Lanine priče prožete su sjećanjima na babu i đeda, Krimovice kakve su nekad bile i toplom slikom porodice.

"Stane Ivova i Ivo Đurov su baba i đed svih nas, uz neke male razlike oni koji pamte, pronaći će i svoju babu i đeda u njima", kazala je.

Kulturološke i relgijske razlike nijesu bile nepozannica u kući Marovića, te su i te kako oplemenile život naše sagovornice.


Lanina majka, Lukrecija Marović

"Moje dvije babe, Stane i Petra, jedna sa splitske rive druga iz grbaljskog sela Bratešići, su svaka na svoj način uticale na odrastanje. Kad u djetinjstvu shvatiš da su različitosti bogatstvo onda to živiš. Te moje babe su me učinile bogatom", kazala je dodajući da se mladi danas sve manje interesuju za prošlost te će se tako ono najbolje lako i zaboraviti.


"Susret moje dvije babe, Stane i Petre, prva iz grbaljskog sela Bratešici, druga iz Milne na Braču, sedamdesetih je ličio na sudar svjetova. Baba Petra se zaputila u Krimovice sa sve šeširom i rukavicama, rukavice ajde de, ali žena s klobukom je previše. “Što će joj, s tijem može jedino u Kotor na maškare". Babe su jedna drugu, u početku, oslovljavale sa gospođo, ali bi Stane uvijek dodala: "Đaola sam ti ja gospođa". Fino su se slagale, baba Petra je htjela da nešto radi, ne bi bio red da gosta pošalju u drva ili da radi oko stoke, pa su joj prepustili šporet. Tako su počeli Dani dalmatinske kužine u kući Iva Đurova. Jelovnik babe Stane je bio takav da bi mnogi i danas na njega pristali: raštan sa mesnim i brašnjenim kobasicama, grah i suva svinjska rebra, kastradina, pečena krtola i sir po zelji kozji, kravlji, ovčji, biželj i mlada boranija. Jaja koliko hoćeš, patišpanj, obavezan nedjeljom. Hleb ispod crijepnje, kuća je od njega mirisala. Doručak, čaj ili mlijeko i šuplji kolač, a za večeru kaša. Baba Petra je spremala piletinu, ribu, blitvu, salate, školjke (da, da, školjke, nijesu plodovi mora sa nama nastali), pa je tetka Drage češće nego inače išla u lumpare. Babi je trebala piletina, ne bješe je dovoljno jer kokoška na selu završi u loncu samo ako ne nosi jaja, a kokot ako ne pjeva. Ono što je babi Petri dalo epitet vrsnog kuvara je bila količina hrane koju bi ukućani pojeli. Kad kuva Stane po pjat, kad kuva Petra onda dva i prifali. Nije se dala Stane Ivova nego je za pojačan apetit ukućana dala logično objašnjenje: “To ih ne moze držat”. I zaista, poslovi na selu bjehu teški da se utrošena snaga mogla povratiti jačom hranom ili duplom dozom dalmatinskih specijaliteta. Bilo je tu još kulturne razmjene, časova plesa. Baba Petra se okretala po kužini kao čigra, pjevušeći neku pjesmu dalmatinsku, punu vina, galebova, mornara i onih koje čekaju mornare. Baba Stane je gledala uz smijeh, ovim igrama nije vična, ali će zaigrat kako zna premda se nije mnogo u životu naigrala, jest na svojoj svadbi i kad je ženila sinove. Okretale se njih dvije, svaka uz svoju muziku, sudar finih pokreta izbrušenih morem i onih koji nikoše iz kamena. Lijepo ih je bilo viđet tako nasmijane, ono kad radost igre, različitosti pretvara u cjelinu. Tada sam prvi i jedini put čula babu Stanu da pjeva, sjećam se i pjesme o paunicama i poljima pelina. Slušala sam je očima. Uveče bi sjele jedna do druge, uzdisale i plakale. Prevrnule su sve tuge i sreće svojih života, sve svadbe i sahrane zališe suzama. “Stane, oli sušit obraza, pušti tu ženu da počine“, rekao bi đed. Dugo poslije susreta uhvatila bih babu Stanu kako se ljuljuška i pjevuši “Fini li su Mare bali”, možda je i ona druga tamo, na Braču, skakutala po naški uz neku o dunjama i svatovima. Obogatio susret jednu i drugu. Zauvik. Za vazda".

"Mlade generacije danas misle da je svijet sa njima nastao, bio veliki prasak i odmah oni. Poneko će ipak, sigurna sam, razgrnuti prašinu vremena i ući u svijet koji im je prethodio", priča Lana.

Ognjište - temelj porodice, zajedništva, ljubavi..

Ognjište je važan motiv njene knjige, a sve priče nastale su upravo tamo.


Lanin otac, Nikola Marović

"Ognjište je temelj mnogih vrijednosti: porodice, zajedništva, ljubavi. Naravno da sam čuvarica ognjišta u vremenu bez ognjišta. Ono još grije i ko god sve ono sto ognjište simbolizije nosi sa sobom postaje karika u spajanju prošlih vremena i sadašnjeg trenutka", istakala je.



Položaj žena u Crnoj Gori znatno se promijenio u odnosu na vrijeme u koje je Lana smjestila priče iz svoje knjige, no ipak, kako je kazala, u našem društvu još treba da se radi na statusu žena u našoj zemlji.



Žene su uvijek znale da se izbore za svoj trenutak

"Položaj žena se promjenio, jer su žene postale ekonomski samostalne, nekad je žena mogla da bira između roda i doma, trećeg izbora nije imala, danas su pred ženom i druge mogućnosti. Još uvijek je žena opterećena obavezama i društvo bi trebalo da se pozabavi time. Koliko god je taj period o kojem i pišem u knjizi bio težak, i žena je bila u nekom podređenom položaju, ona je ipak uspjevala da se izbori za to neko svoje vrijeme. To je taj trenutak kad tetka koja se vraća iz branja drva ili sjetve pšenice staje ispred ogledala i razmišlja o crvenoj haljini, trenutak kad baba Stane otvara đedova ljubavna pisama. Žene su uvijek znale da se izbore za svoj trenutak", priča Lana za naš portal.

U Crnoj Gori su, kako kaže, i dan danas kao i onda osjetne razlike u raspoloženju prilikom rađanja muškog u odnosu na žensko dijete, Lanu je to ipak zaobišlo.

"Prave se razlike. Dan danas se prave razlike. Ja to nijesam doživjela, rođena sam u porodici sa većim brojem muškaraca tako da sam bila željena. Sa đedom i ocem sam imala poseban odnos i nikad mi činjenica što sam žensko nije bila teret nego naprotiv i prednost počevši od onog da muška ruka pridrži stolicu kad sjedneš ili ustaješ", ispričala nam je.


Lana kao djevojčica

Književnost je uvijek bila prisutna u kući Marovića u Krimovicama, te Lanino pisanje danas ne bi začudilo đeda Iva i babu Stanu, a svako bi na to reagovao u svom maniru.

"Književne večeri u našoj kući su počele kad sam naučila da čitam. Babi i đedu sam čitala iz noći u noc epske pjesme. Đed je volio one o bojevima i junacima, “Ženidbu Dušanovu“ i dan danas znam napamet. Babi su se više dopadale pjesme sa lirskim sadržajima jer ako se ona ne isplače džaba sam čitala. Tako da za nju pročitah nebrojeno puta “Hasanaginicu“, “Smrt Omera i Merime“, a za “Smrt majke Jugovića“ broja nema. Što bi rekli za knjigu? Baba bi plakala uz “Manituljo“ đed “Srećo moja“ - kao vazda", po malo sjetno priča Lana.

Pozdravi je pozdravi

"Baba je bila fan Radio Titograda i zbog emisije “Pozdravi i čestitke”. Važno joj bilo da zna ko je kome čestitao rođenje sina, svadbu, rođndan ili polazak u vojsku i ako čestitare, a ni one kojima su ćestitke upućene, nije poznavala. Svaku je pjesmu zalila suzama. Đed bi slušao vijesti, koliko emitovanja toliko slušanja, sreća što nijesu bile u istom terminu kad i babina omiljena emisija. “Stane, koliko suza, zarđaće taj đao. Mozže se zaratit, moože kuga, tebe je važno kome je danas u Mojkovac rođendan”. Tog dana smo sjedjeli u kuhinji mi uzbuđeni jer smo spremili iznenadjenje, baba uz program Radio Titograd-a.

“Srećan rođendan Stani Marović iz sela Krimovice, da dugo poživi želi njena porodica. Čestitkama se pridružuju..” Nabrojali smo sve čije bi joj pominjanje značilo. Okrenu se ona, gleda u nas, lijep li je strujni udar, ne progovara, čeka potvrdu onog što je čula. Nije ni čula pjesmu njoj namjenjenu tako da jedino za svojom nije zaplakala. Mi ne progovaramo, ona izađe na terasu, brzo se vratila, a đed: “ Stane, a tebe je rođendan, sad smo čuli da nema radija ne bi ni znali, evo sad svi znaju no se diži i spremi patišpanj, a možes i priganice, kako te volja".


Baba i đed, Stane i Ivo Marović

Knjiga je njen doprinos očuvanju ognjišta, priča po priča razbuktala je vatru, za koju se Lana nada da se nikada neće ugasiti.

"Ognjište se čuva tako sto moraš nalagati drva. Ovo je moj doprinos čuvanju vatre, dodajem priču po priču da se ne ugasi. Utuli. Bez tog sjećanja i vraćanja života vatri sve će ovo polako da se utuli i krene ka zaboravu, zaključila je Marovićeva.



Uz šarmante priče, pune sjete i smijeha sa đedom Ivom i babom Stanom kao glavnim likovima, čekamo da se plam laninog Ognjišta razbukti i ne sumnjamo da ćemo svi mi po malo načeti od studeni melanholije i nedostajanja na njemu ogrijati ruke.

D.P.
Foto: Privatna arhiva