Foto: DPS

Njihova krovna institucija Crkva Srbije je, zahvaljujući protivustavnom i falsifikovanom tzv. Temeljnom ugovoru koji je izdiktirala premijeru Dritanu Abazoviću, dobila naddržavni položaj i neprikosnoveni autoritet među novim vlastima. Prvi put nakon referenduma 2006. godine gotovo svu vlast u Crnoj Gori imaju oni koji su nepomirljivi protivnici crnogorske državnosti i identiteta. Dok se drugim državama i narodima ta pojava dešava samo pod okupacionim režimima, u Crnoj Gori je to rezultat izborne volje većine građana, među kojima ima dosta onih koji sebe nazivaju nacionalnim Crnogorcima.

Ovo samoponištenje se najbolje ogleda u izboru predsjednika države. Prije izbora na ovu funkciju Milatovića je pratio glas da je tokom policijske akcije na Cetinju 5. septembra 2021. godine, navodno, izjavio: „Pa, šta ako na Cetinju pogine 10 Crnogoraca“. Milatović je to više puta demantovao. No, manje je bitno da li je on to rekao, jer je cjelokupna politika Amfilohijeve Vlade, ministra Milatovića i svih koji su odlučivali u premijerovom kabinetu toga dana bila upravo u skladu s tom izjavom. Nije toliko važno što su govorili, već je važnije što su donijeli protivzakonitu odluku na osnovu koje su životi građana na Belvederu bili nebitni u odnosu na zadatak da patrijarh i mitropolit Crkve Srbije uđu u Cetinjski manastir. Milatović je bio jedan od ministara koji je u tome direktno učestvovao. Umjesto da se suoči s jakom osudom javnosti i nadležnim tužiocem, takav političar je ubjedljivo izabran za predsjednika države. Za njega je glasalo oko 220.000 građana ili gotovo 60% izašlih birača. Pri tome je njegova pobjeda proslavljena sa zastavama države Srbije. Među ovih 220.000 građana sigurno je nekoliko desetina hiljada građana koji sebe zovu Crnogorcima. Glasali su za onoga ko vodi politiku protiv njihove nacije, a u proslavi njegove izborne pobjede stali su pod zastavu druge države. Nije im zasmetalo ni što je Milatović ponizio Cetinje kao prijestonicu i simbol crnogorske državnosti.

O snazi ovakve političke devijacije jednog dijela crnogorske javnosti svjedoči i primjer Milojka Spajića. Učestvovao je u tajnom zaduživanju države. Zatim je Državna revizorska institucija dala duplo negativno mišljenje o njegovom upravljanju budžetom dok je bio ministar finansija. Ustanovljeno je da je dozvoljena potrošnja prekoračena za skoro 50 miliona eura. Predmet je proslijeđen Specijalnom državnom tužilaštvu. Potom se Spajić „proslavio“ i po protivzakonitoj kandidaturi za predsjednika države. Da nadležni organi rade svoj posao i da postoji kritička javnost ne samo da bi se rejting ovog političara srozao na nulu, već on ne bi imao ni zakonsku mogućnost da glasa na izborima. Nadležni organi o njegovim sumnjivim postupcima šute. Odobreno mu je učešće na parlamentarnim izborima, a njegov pokret podržava najmanje četvrtina birača koji su zavedeni obećanjima o brzoj i lakoj superzaradi. Prije održavanja parlamentarnih izbora, konstituisanja novog saziva Skupštine, određivanja skupštinske većine i mandatara za sastav Vlade, Spajić se već samoproglasio za premijera. Kampanju je počeo presretanjem njemačkih državnika po skupovima u Berlinu. Takva umišljenost, drskost i samoreklamerstvo su nezabilježeni. Za ozbiljnu javnost ovo bi bila jasna upozorenja da su Amfilohijevi pitomci Milatović i Spajić opasni avanturisti. No, značajan dio crnogorske javnosti ignoriše ova upozorenja.

Da je dobar dio crnogorske javnosti izgubio orijentir potvrdilo je posljednje istraživanje CEDEM-a prema kojem oko 55% građana Crne Gore ima povjerenje u Crkvu Srbije (SPC). To znači da Crkvi Srbije vjeruju ne samo skoro svi Srbi u Crnoj Gori, nego i značajan broj Crnogoraca. S obzirom na to da je glavni politički cilj Crkve Srbije da uništi crnogorsku državu i crnogorsku naciju, onda se dolazi do paradoksalnog zaključka da zavidan broj nacionalnih Crnogoraca podržava anticrnogorsku politiku Crkve Srbije. Mitropolit Joanikije je izjavio da je Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina. Nakon takve skandalozne izjave u svakoj državi bi povjerenje građana u takvu ličnost i u instituciju koju predstavlja bilo marginalno. U Crnoj Gori je obrnuto. Ovu tendenciju potvrđuju i rejtinzi anticrnogorskih partija koje je pokazalo istraživanje CEDEM-a. Ako bi se sabrali procenti podrške snagama koje su 30. avgusta osvojile tijesnu većinu (PES, DF, Demokrate, URA i SNP) ispada da im je zbirna podrška sa oko 51% iz avgusta 2020. narasla na blizu 60% u maju 2023. godine. To je gotovo identično s podrškom koju je Jakov Milatović dobio u drugom krugu predsjedničkih izbora. S obzirom na to da i Crkva Srbije ima približno povjerenje, to govori da anticrnogorske snage ciljaju dvotrećinsku većinu u Skupštini. SAD i moćnije članice EU daju im podršku jer Crnu Goru podređuju interesima Srbije zbog geostrateškog cilja da Srbiju pridobiju na svoju stranu. Rusija ih podržava preko Crkve Srbije jer, takođe, želi da na račun Crne Gore ojača Srbiju, samo u suprotnom geostrateškom cilju. U oba slučaja Crna Gora rizikuje da izgubi veći dio suverenosti i da sklizne u status neuspješne države.

Suverenističke snage imaju podršku oko 40% birača i dijela javnosti koji su dosljedni državnim interesima Crne Gore. To nije dovoljno da suverenističke partije budu glavna snaga u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ali je dovoljno za sprječavanje anticrnogorskih partija da osvoje dvotrećinsku većinu u Skupštini i promijene Ustav. Nova srpska demokratija je objavila, a predsjednik Milatović legitimisao zahtjev za izmjenu državnih simbola. Bjelaško-četničke falange se spremaju za izmjenu Ustava.

Sada je najvažniji zadatak suverenista da to spriječe. Odbrana Ustava je suština očuvanja nezavisne i građanske Crne Gore. Drugi zadatak suverenističkih snaga je odbrana članstva u NATO-u, jer je NATO trenutno najjači međunarodni štit crnogorske nezavisnosti. Anticrnogorske partije nemaju snagu za istupanje iz ovog saveza. To će Crnu Goru barem djelimično sačuvati od razornog uticaja Rusije i Srbije. Suverenističke snage, uz podršku dominantno patriotske dijaspore, mogu osvojiti oko 40% glasova i dobiti dovoljnu snagu za očuvanje rezultata referenduma iz 2006. godine. S ozbiljnim pristupom u narednom periodu može se promijeniti orijentacija presudnog dijela zalutale javnosti i zavedenih birača koji sada daju većinu drugoj političkoj strani. Da bi se ovo postiglo birači koji su za suverenu, nezavisnu, građansku, antifašističku i evroatlantsku Crnu Goru trebalo bi da glasaju za DPS i za koaliciju „Zajedno!“. Apstinencija ide isključivo u prilog anticrnogorskim snagama. Samo ubjedljiva podrška ovoj podmlađenoj i superiornoj poslaničkoj listi garantuje očuvanje rezultata referenduma iz 2006. godine. Od snage koalicije „Zajedno!“ zavisi snaga i opstanak crnogorske državnosti.